Osnovna škola "Matija Antun Relković" Davor

Iznenađenje bude potpuno, da vam je to vidjeti! Svi učenici, doslovno svi, žele van vidjeti prvu rodu, jer gotovo uvijek u dvorištu škole imamo susret s prvom rodom. Prvašićima je to senzacija, prvi sastavci u školi. Nama, malo starijima, to je znak da su ljeto i kupanje blizu. Nekima je roda i dragi prijatelj s pecanja, kad svaki sa svojim štapom, u zalasku sunca, prkosimo večeri. S rodama kreću cica-mace, profile, šetnje po nasipu…. i sva radost djetinjstva.

Mi, u Davoru, svi živimo s rodama. Nakon susreta, kad ulaziš u sobu o´ma nakon: „Faljen Isus“, bude:  „ ja vidio rodu!“, „Di?“ „Došla na školu!“ „Oho, baka će, uranila je, preksutra je Josip!“ (svetac). Tijekom tjedna sva gnijezda ožive, ali jedino je ono na školi naše, jer ono nas dočekuje i ispraća svakog dana iz škole.

Kako smo se ove školske godine isprepadali za nju, našu rodu! Kad je došla jesen i počelo se grijati u školi, nastao problem: dimnjak začepljen. Rodino gnijezdo smeta, ne može kotlovnica raditi. Čak smo i prvih tjedan dana u loženju kasnili, čekajući rješenje za gnijezdo.   

Došli stručnjaci, gledali, mjerili, obilazili dimnjak, kotlovnicu  i utvrdili: nema druge, gnijezdo mora dolje, otvor dimnjaka se mora osloboditi, prijašnja konstrukcija koja je štitila otvor dimnjaka nije bila funkcionalna.

Bilo nam je žao gledati taj tužni prizor. „Odn´eli rodinu kuću“, govorili su prvašići, ali tješili su se „makar je skinuto kad rode nisu bile tu, a za novo gnj´izdo, pobrinut će se već ravnateljica i učitelji“.

U međuvremenu došla prava zima, zasniježilo, mi se već vratili s praznika u toploj školi, trka i vriska i svi zaboravili na rode. Kad ono jučer, pod velikim odmorom dok smo bili u kuhinji, iznenadna radost. Domar pravi konstrukciju za rodino gnj´izdo. Koji je to bio osjećaj! Skroz čudno nešto…srce ti kuca i u kostima… i možeš trčati i trčati, a ne umoriti se jer ćemo i ove godine imati rode u školi.