DAVORSKI LEKSIK

Budući da se u Osnovnoj školi „Matija Antun Relković“ u Davoru duži niz godina učenici potiču na očuvanje tradicije i kulturnoga identiteta, došli smo na ideju objaviti online rječnik davorskoga govora. Svrha rječnika je educirati mlađe čitatelje o izvornom leksiku, a starije čitatelje podsjetiti kako se nekad liporičkalo.

Ovim putem vas potičemo da nam i dalje donosite, javljate i šaljete riječi kojih se prisjetite, a nema ih u ovome rječniku. Na taj ćemo način sačuvati davorski govor od zaborava i mijenjanja. Potaknite vaše roditelje, djedove i bake, ali i sebe same pa zavirite u šifunjere sjećanja kako biste pronašli davno zaboravljeno đunđe davorskoga govora. 

POVIJESNE PRILIKE I MIGRACIJE

ILI

ZAŠTO U DAVORSKOM GOVORU IMA TURCIZAMA, HUNGARIZAMA I OSTALIH –IZAMA

Prodor Osmanlija na Balkan prouzročio je najdublje i najdalekosežnije promjene među južnoslavenskim narodima počevši od kulture i običaja pa sve do jezika. Već 1526. godine Osmanlije su se probili u Slavoniju, i te iste godine osvojili Osijek. Deset godina kasnije pada najjača slavonska tvrđava Požega, a Turcima su se tada predali  i Cernik i Gradiška. Osvojivši taj dio Slavonije upravno su ga uredili, te su na tom zemljištu osnovali svoj novi sandžak sa središtem u Požegi. Zagrebački biskup Šimun ovim riječima opisuje društveno-političke prilike u tadašnjoj Slavoniji: ˝Turci obećavaju mir i sigurnost svakomu onomu, koji priđe k njima, a seljacima pored toga i posebnu slobodu, tj. socijalne povlastice, kojih do tada nisu imali; velik je broj starosjedilaca primio poslije pada Broda islam, a na tu će vjeru prelaziti i drugi, jer im to donosi lakši i mirniji život.˝ [1] Time potaknuto, na islam prelazi više od 40 tisuća ljudi, a Turci paralelno s islamizacijom na spomenuta područja naseljavaju i srpsko stanovništvo u martološkoj službi. U ratovanju od 1687. do 1691. muslimansko stanovništvo se iseljava preko rijeke Save u Bosnu, najvećim dijelom  u Povrbasje, nakon čega ostaje mnogo napuštenog zemljišta i ruralnih naselja što je dalo poticaj masovnom naseljavanju stanovništvom iz bosanskih krajeva (tzv. bosanska struja).

Oslobađanjem Slavonije od Turaka mnoga su posavska mjesta potpuno izmijenila strukturu stanovništva. Organizacijom graničarskih utvrda u lancu obrane od Turaka otvara se prostor za nove doseljenike. Organizacija čitavog prostora rezultira i jednom činjenicom važnom za mnoga posavska pogranična mjesta: nedvojbeno im se bilježe ime, veličina i smještaj. Tako dobivamo vijesti i o selu Svinjaru koje je potkraj XVII i početkom XVIII stoljeća na svoje područje primilo nove stanovnike. Novodoseljeno je stanovništvo migriralo pred Turskom okupacijom južnog dijela Hercegovine i dalmatinskog zaleđa. Stanovništvo je, kako južnozahumska kneginja Stanislava piše dubrovačkim vlastima, od zuluma Turskog najprije prebiegla iz Hercegovine u Bosnu, a zatim iz Bosne na ovu stranu u Svinjar kod Vrbasa[2].  Kao primjer se navodi obitelj Brlić koja se spominje 1393. godine u Zahumlju u Hercegovini. Do sljedećeg spomena obitelji Brlić, oko 1690. godine u Davoru, nema nikakvih zapisa. No, u prigodnoj knjižici ˝Kuća Brlićevih u Brodu – Memorijalna kuća Ivane Brlić - Mažuranić˝ (Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske, br. 3 – 4, Zagreb, 1973.) Neda Brlić napominje da je usmena predaja o tom međurazdoblju veoma jaka, kao i ˝trajna ljubav prema Bosni, što se generacijama javlja kod Brlića˝. To je znak da su to međurazdoblje Brlići, ali i Relkovići i vjerojatno još neke obitelji iz današnjeg Davora živjeli u Bosni.  

Jedan član jedne, od nekoliko poznatih davorskih obitelji, Ivo Kerdić, piše u neobjavljenoj autobiografiji o svojem posjetu Kupresu godine 1911. Tamo je bio poslan radi studije tipova bosanskih muslimana, ali mu je pozornost privuklo nešto njemu neočekivano, a poznato. Budući da je bila nedjelja, tamošnje su žene bile svečanije odjevene, pa je na njima zapazio nošnju istovjetnu nošnji svojega sela. Na jednoj je ženi ugledao poculicu sličnu poculici njegove prabake, koju mu je poklonila njegova prabaka iz roda Gelemanovića. Kad se zaigralo kolo, bio je još sigurniji u svoje pretpostavke, jer je i ono odgovaralo običajima koji u njegovu selu još ni danas nisu zamrli. U Kupresu je Kerdić pronašao i kućne zadruge s prezimenima iz svojega sela, pa spominje Gelemanoviće, Brliće, Marjanoviće i Kordiće. (Kerdić svoje prezime smatra iskrivljenim oblikom prezimena Kordić).  

Zanimljivo je da se navedena dva potpuno neovisna izvora slažu u jednome: masovno doseljenje novih stanovnika Davora svoje izvore ima u Bosni, i to u onom dijelu Bosne koji gravitira Vrbasu, jer će se dolinom Vrbasa, prema Brlićevim izvorima, spustiti u Davor. Razlika je u tome što izvori Brlićevih poznaju još stariju djedovinu nego što Kerdić može prepoznati u iznenadnoj asocijaciji na temelju sličnosti nošnji i običaja. Ako su Brlići, prema vlastitoj usmenoj predaji i ljubavi prema Bosni, zaista nekoliko stotina godina živjeli u Bosni, možda baš na prostorima oko Kupresa, nisu li u novim migracijama s njima prema Slavoniji  krenuli i mnogi koji ne potječu iz njihove stare istočnohercegovačke djedovine? U Davor su se tih desetljeća zasigurno doselile i mnoge obitelji iz Hrvatskog primorja, o čemu i danas svjedoče neka davorska prezimena kao što su Dević, Olić, Ivančić. Poznata je činjenica da je pri kraju turske vladavine u Slavoniji, oko 1680. godine u Davor stigao novi val doseljenika. Nažalost ne možemo sa sigurnošću utvrditi koja su prezimena došla s kojim valom, ali sigurno je veliki dio stanovništva stigao iz ranije spomenutih područja.

Proboravivši više od 150 godina na našim prostorima, do konačnog je oslobođenja Slavonije došlo 1691. poslije oslobođenja Broda, Gradiške i Pakraca, a čitav je rat konačno završio mirom u Srijemskim Karlovcima 26. siječnja 1699. Istovremeno, dolazak Habsburgovaca na hrvatsko prijestolje  1527. označio je priličan, a vremenom i sve snažniji utjecaj njemačke (austrijske) kulture na hrvatski narod. Zasigurno, jedan od najsnažnijih utjecaja obje strane bio je upravo na području današnje Slavonije u kojoj Habsburgovci sredinom 16. st. utvrđuju Vojnu krajinu kao štit od prodora Osmanlija. ˝Uzduž lijeve obale rijeke Save podižu se drvene stražarnice ili čardaci u kojima stražare narodni vojnici iz okolnih sela. Svaka je stražarnica imala svoje ime. Tako su se npr. krajem 17. i početkom 18. st. čardaci između Orubice i Živika (s istoka i zapada Davoru susjedna mjesta, op.a.) zvali: Krst, Privlaka, Topola, Skela, Konj, Hercegov stol, Grabrak, Strnac, Mlinište, Crnac, Kamen, Živike.˝[3] Valja spomenuti da je većina ovih toponima ostala do današnjega dana. Međukulturalna interakcija se odvijala, naravno, miješanjem stanovništva. Doseljeno stanovništvo s njemačkog govornog područja bavilo se uslužnom djelatnošću, većinom trgovinom. Nijemci su se bavili također i proizvodnim djelatnostima: mesari, pekari, prerađivači kože i tkanine itd.

Upravo zbog dugotrajne interakcije s osmanskom i njemačkom kulturom čitava je Slavonija poprimila mnoge jezične elemente koji joj do tada nisu bili svojstveni. U Slavoniji nakon Osmanlija nije ostalo muslimana jer su se iselili; jedino se zadržao pojas doseljenih pravoslavnih vjernika martoloza.

Ovaj kratki povijesni pregled migracija stanovništva slavonske Posavine u velikoj mjeri objašnjava porijeklo određenih posuđenica u davorskom leksiku. Isto tako, na temelju toga možemo pretpostaviti njihove unutarjezične i izvanjezične razloge posuđivanja.

KOJIH –IZAMA U DAVORSKOM GOVORU IMA NAJVIŠE?

Zbog navedenih povijesnih prilika, u davorskom su govoru najzastupljenije posuđenice iz turskoga jezika (turcizmi) i njemačkoga jezika (germanizmi) nakon kojih slijede posuđene riječi iz talijanskoga (talijanizmi) i mađarskoga jezika (hungarizmi). Riječi koje su posuđene iz nekih drugih jezika, u davorskom su govoru zastupljene vrlo malo, tek u nekolicini primjera.

KAKO JE USTROJEN RJEČNIK I KOLIKO RIJEČI SADRŽI?

Rječnik trenutno sadrži 615 natuknica poredanih abecednim redom. Leksičke natuknice obrađene su istom metodologijom, na isti način: određen je njezin gramatički rod i oblik u genitivu jednine, prikazano je njezino porijeklo (u slučaju da je natuknica stranoga porijekla), oblik i značenje u jeziku davatelju (u slučaju da se značenje razlikuje u jeziku primatelju i davorskom govoru), kao i značenje koje je posuđenica poprimila participacijom u davorskom govoru.