Osnovna škola Marije i Line Umag

Fotografija preuzeta sa stranica Agencije za odgoj i obrazovanje www.azoo.hr 

Gospodari života i smrti

ŽESTOKI  MOMCI  S  ASFALTA

„Neki roditelji daju djeci novac da se sama odgajaju  tamo gdje im je najzgodnije i najljepše."

Duško Radović

                Tko su ti žestoki momci koji  svake večeri nekažnjeno siju strah po ulicama i iz dosade vrebaju žrtve po parkovima,  ispred škola;  momci  zbog kojih svaki mladić ili djevojka mogu navečer izaći van - i nikad se ne vratiti?! Žestoki momci s asfalta nisu samo dečki koji ne znaju što će sa sobom jer nemaju gdje pametno provesti vrijeme, to su i bahati sinovi tajkuna kojima očevi kupuju skupe automobile da bi kupili njihovu ljubav i tako nadoknadili vrijeme koje su trebali provesti  s njima, a oni, misleći da im nitko ne može ništa, svojom luđačkom vožnjom izazivaju prometne nezgode sa smrtnim posljedicama.

           Nitko od njih samim rođenjem nije takav, takvi su  odrastanjem  postali. Znači li to da su i oni čije žrtve? Tko je kriv za takvo  ponašanje, tko je zakazao u njihovu odgoju i pretvorio ih u čudovišta?  Kako spriječiti  njihovo  nasilničko  ponašanje?                                                 

           Korijeni takvog ponašanja su u njihovom roditeljskom domu.   To su djeca roditelja koji nisu imali  vremena razgovarati sa svojom djecom, svojim ponašanjem pokazati koje su istinske životne  vrijednosti i koji nisu na vrijeme  i ispravno postupili  kada je njihovo dijete počelo pokazivati znakove nasilništva ili počinilo prvi prijestup. Tada su oni  zavaravali sami sebe i tražili krivicu u drugome – njihovim prijateljima, učiteljima, sredini. Da su tada otvorili oči, i umjesto da  brane dijete, da lažu za njega, tražili  da prizna što je učinilo i  da snosi posljedice, drugog prijestupa  ne bi bilo.

           Bezosjećajnost, želja za uspjehom preko noći bez rada i sklonost nasilju naučena je od odraslih. Tome doprinose i TV emisije ( Trenutak istine, Big Brohter, Farma, In magazin … ) koje  polupismene lijenčine predstavljaju kao uspješne ljude. Iz takvih emisija  mladi  uče da je ključ uspjeha u neradu i gluposti.Sebičnost i snalažljivost su osobine koje se cijene.  Materijalno bogatstvo je na cijeni više nego bilo što drugo. Uzori  im postaju i previše medijski prisutni ratni profiteri i njihova djeca od kojih samo mogu naučiti ’’Ubijaj, otimaj, kradi, švercaj – nećeš  odgovarati za svoja nedjela; ako imaš imalo mozga, bit  ćeš ugledni menadžer’’. Gledajući takve emisije, nikada neće naučiti što je odgovornost, snošljivost  i kreativnost. Školu neće završiti, zbog počinjenih prijestupa nitko ih neće  zaposliti. Jedini koji će ih rado prigrliti su mafijaši željni svježih nasilnika.         

                 Budući da roditelji ipak imaju odlučujuću ulogu u odgoju  djece,  trebalo bi da i oni snose odgovornost i da  budu  zakonski  strogo kažnjeni zbog zanemarivanja  dužnosti. Moraju biti svjesni da nisu samo drugi od njihova  djeteta načinili čudovište, već najvećim dijelom oni sami svojom nebrigom, zanemarivanjem dužnosti i popuštanjem. Tako bi više roditelja pratilo i znalo što im djeca rade, ako ne zbog  djece, onda zbog sebe da ne bi  i sami bili kažnjeni.  Mali broj roditelja nasilnika  nosi u sebi  osjećaj da je djelomično i njihovom krivicom oduzeta budućnost  drugom djetetu, a  i njegovim  roditeljima  koji se  svaki dan bude s pitanjem ''Kako dalje i treba li uopće  dalje živjeti?''. Čini se da se  roditelji žrtava  više pitaju u čemu su pogriješili i što su trebali  učiniti da im dijete ne završi pod nogama nasilnika kojemu je dosadno ili  pod  kotačima drskog neiskusnoga vozača.

               Dosadašnje mjere ( odgojne mjere, maloljetnički zatvor i sigurnosne mjere ) nisu donijele nikakav napredak niti smanjile nasilništvo. Preblage su! Pronalaze se olakotne okolnosti pri čemu se zaboravlja da za žrtvu nije od strane nasilnika  bilo olakotnih okolnosti,  ''žrtva više nije važna''.  Često  nasilnik,  još dok se vodi  postupak, bez imalo grižnje savjesti i  straha za svoju budućnost, čini novo nasilništvo. Prekasno su donesene! Da je još u vrtiću nasilno dijete  kažnjeno tako da mora pokupiti sve igračke ili da se ne smije određeno vrijeme igrati, već sa strane za kaznu  samo gledati kako se druga djeca igraju, sigurno ne bi nakon toga pravilo iste greške. Osnovci skloni nasilju bi za kaznu mogli pomesti školsko dvorište, kupiti papire po hodnicima, učionicama, prazniti korpe za otpatke. Tad u sebi ne bi imali ni f od frajera i sigurno bi dobro razmislili prije nego što bi nekoga verbalno ili tjelesno  zlostavljali. Treba u taj rad po kazni uključiti i sve one koji im  odobravaju ili neprijavljivanjem nasilništva daju prešutnu podršku. Da bi se takve mjere mogle provesti, potrebna je veća suradnja njihovih roditelja s tetama u vrtiću i učiteljima u školi, što znači da roditelji opet imaju odlučujuću ulogu. Roditelji koji surađuju, i sami poduzimaju odgojne mjere,  neće doći u žalosnu situaciju u kojoj kažu ''Ja mu ništa ne mogu.'' i  očekuju od drugih da odrade ono što su oni trebali.

              Ako se roditelji posvete više svojoj djeci, ako im zabrane izlaske kasno noću i ne budu popustljivi u svojim odlukama, ako snose odgovornost za njihovo ponašanje; ako zaposleni na televiziji budu manje mislili na gledanost i dobit otkrivajući prljavo rublje onih čija se medijska slava temelji na skandalima  te im gosti budu uspješni mladi ljudi koji su to postali učenjem, radom i poštenjem; ako onaj tko pretuče svog vršnjaka ili izazove prometnu nezgodu sa smrtnim posljedicama, dobije zasluženu kaznu, bez obzira na to čiji je sin, nestat će drskosti i osjećaja da se nekažnjeno može nekoga pretući i ubiti. Ali, ako nitko ne bude ništa poduzimao, nastavit ćemo čitati vijesti o normalnoj i pristojnoj djeci koja gube živote na surovoj ulici nesigurnoga grada: Svaki dan huligani pretuku 15 maloljetnika; Ubojice Luke Ritza pred sudnicom puštali glazbu, plesali i smijali se; Država štiti nasilje: jedva preživio, a nitko nije kriv!; Marko Leko, ubojica Jasmine Čelice, nijedan dan neće provesti u zatvoru i neće platiti ni jednu jedinu kunu kazne;

Mirna Musulin, 8.c

KAD SAN POSTANE STVARNOST

LiDraNo će zasigurno biti jedna od najljepših uspomena u mom životu. Ta  tri dana provedena u Šibeniku pretvorila su moj san u javu.

Prvi dan mi se činio kao vječnost jer smo pola dana putovali. Nisam nikog znala i nisam se nikom mogla obratiti jer su skoro sva djeca bila podijeljena u dramske grupe i svi su se međusobno znali. Oko 13 sati došli smo u Šibenik, u  hotel Sveti Ivan, i tada su mogla početi naša upoznavanja, razgovori, provodi...

Budući da  taj dan nisam imala obveza, otišla sam pogledati probe dramskih skupina. Nakon toga je slijedilo  svečano otvaranje. U pamćenju mi je ostao  govor književnika Enesa Kiševića i nastup poznatog mladog pjevača Mateja Miličića od kojeg sam dobila autogram.

Sljedeći je  dan bio Okrugli stol za novinarski izraz. Osjećala sam se vrlo uzbuđeno. Svaki učenik je predstavljao svoj rad te odgovarao na pitanja članova Prosudbenog povjerenstva Željke Horvat Vukelje, Branke Primorac i Anite Šojat. Kada su me napokon prozvali i kada sam ugledala svoje ime na platnu, shvatila sam da sam zasluženo došla na to državno natjecanje. Bila sam ponosna na sebe, a tako snažne osjećaje istinski  sam osjetila dosad samo par puta u životu.

Poslijepodne  imali smo organizirane radionice o sastavljanju novinarskog članka, a navečer, meni najdraži dio cijelog LiDraNa, disko i ples. Tada smo se svi već dobro znali i mogli smo se zabavljati bez kraja. Plesali smo i točno izgovarali stihove svih pjesama do dugo u noć kada smo osjetili umor. Iako je okolo bilo raznih sofa i stolica, nitko nije ni pomislio sjesti ili prileći.

Na povratku iz diska saznali smo da sutra točno u 9 sati napuštamo hotelske sobe i shvatili da se ubrzo bliži rastanak. A rastanak je svima mrzak.

Moji osjećaji su se izmjenjivali. Upoznala sam mnogo novih prijatelja. Kroz glavu su mi letjele misli kako ih možda nikad više neću sresti u životu. Ostaje nada da tako neće biti i da je preda mnom život koji će mi dati mnogo novih prilika za uspjeh, sreću i druženje koje ću nakon ovog sudjelovanja  na  LiDraNu sigurno znati iskoristiti.

Mirna Musulin, 8.c