Magdalena: Dea, prije nego što ti postavim pitanja želim ti izraziti dobrodošlicu natrag u školu. Nadamo se da ćeš uz pomoć prijatelja iz razreda biti još bolja u školi. Kako si se osjećala prije operacije? Jesi li se bojala ili bila nervozna?

Dea: Bila sam vesela što će mi kralježnica napokon biti ravna i nisam bila ni svjesna što me čeka. Kad sam saznala za operaciju, bojala sam se jako.

Magdalena: Kakvi su liječnici i sestre bili prema tebi?

Dea: Bili su dobri, zezali su se mnom i ja s njima.

Magdalena: Da si znala kako će ti piti poslije operacije, bi li pristala otići na nju?

Dea: Da, sve za ljepotu. Ali ja svejedno ne bih vjerovala da to toliko boli i da čovjek to može preživjeti.

Magdalena: Je li ti nedostajala škola, tvoji prijatelji, učitelji?

Dea: Roditelji jesu, kao i moj mačak i koze, a o drugome nisam razmišljala jer me je jako boljelo. Samo sam htjela da sve što prije završi.

Magdalena: Jesu li ti bolji učitelji tamo u bolnici ili u školi?

Dea: Bolji su u bolnici, ne gnjave me kao ovi ovdje. Predavali su mi nastavu dok sam

ležala u krevetu.

Magdalena: Čula si da je cijela škola molila za tebe i brz oporavak. Kako si se osjećala

Dea:  Bila sam sretna i znala sam da će mi to pomoći. Nisam ni očekivala, no ugodno me iznenadilo.

Magdalena: Koliko se dugo nećeš moći igrati i baviti sportom?

Dea: Godinu dana.

Magdalena: Jesi li tužna zbog toga?

Dea: Naravno da sam tužna, ali što se mora, mora se. Ali nakon oporavka ću sve nadoknaditi trčanjem i bavljenjem sportom.

Intervjuirala: Magdalena Grgić, 7. a