Marica Marijanović cijeli svoj radni vijek provela je u školi kao pedagog i, na neki način, bila zaštitni znak škole u Bregani. Maricu su svi znali – i učenici, i učitelji, i roditelji, i svi koji su ikad bili u bilo kakvom dodiru sa školom. Uvijek vedra, nasmijana, spremna na šalu, uvijek spremna najjednostavnijim načinom riješiti bilo kakvu kompliciranu situaciju. Isto tako, znala je u sekundi reći nekoliko rečenica o gotovo svakom o više od petsto učenika naše škole, ne samo u koji razred ide i tko mu sve predaje, nego radi li se o učeniku koji putuje ili živi u neposrednoj blizini škole, radi se o roditeljima koji bivši učenici naše škole, i još tisuću sitnica koje ne pišu u bilo kakvim knjigama. Marica je za takve stvari bila pravi majstor… Ako bismo se našalili poput nje u mnogim situacijama kad je znala nasmijati cijelo društva - mogli bismo reći da je ona bila preteća Wikipedije…

Nadica Regović imala je strani jezik u malom prstu, no pokušavala ga je uvijek približiti učenicima na njima najprihvatljiviji način. Uvijek je nastojala biti ukorak s vremenom tako da joj novi žargonizmi nikako nisu mogli pobjeći, a samim time komunikacija između nje i đaka bila je sasvim neposredna. Nerijetko ste ju mogli čuti kako pjevuši po hodnicima odajući time svoje dobro raspoloženje, a mi u školi često smo se znali šaliti – kad u školstvu izgubite svaku nadu, nama ostaje bar Nadica…

Ono što povezuje sve njih koji će se odmarati u danima koji slijede (a itekako su zaslužili!) jest činjenica da su većinu svog radnog vijeka proveli kao učitelji u vrijeme dok se u potpunosti cijenilo to zvanje.

U današnje vrijeme, kad su moralne vrijednosti sasvim izokrenute, kad pojedini roditelji vrše enormni pritisak na učitelje i školu (jer njihovo dijete je "doma sve znalo, a nema 5!"), kad na spomen riječi učitelj sve više osjećate sažaljenje, a ne poštovanje, kad odgajate djecu u skladu sa svojim načelima, a oni bivaju okruženi sasvim suprotnim primjerima – mnogi učitelji koji još uvijek imaju dovoljno volje, energije i entuzijazma i shvaćaju svoje zanimanje kao poziv s pravom se pitaju – hoće li i oni jednog dana, baš poput „četvorke iz uvoda“ otići u mirovinu podjednako vitalni…

Kako god bilo, dragi naši djelatnici – od srca vam hvala u ime svih generacija učenika koje ste ostavili iza sebe i usmjerili na pravi put…