Osnovna škola "Mato Lovrak" Nova Gradiška

Daliborka Malenić, udana Krešić, nakon završene beogradske Muzičke akademije stekla je diplomu master glazbene umjetnice flautistice. Posljednjih godina uspješnu solističku karijeru zamijenila je pedagoškim radom - učiteljica je flaute u Glazbenoj školi u Novoj Gradiški gdje je prije četiri godine osnovala Ansambl flauta. Petra Grgić, učenica 7. r., članica Novinarske skupine i njezina voditeljica, nastavnica hrvatskoga jezika, Sanela Jurić dogovorile su intervju s učiteljicom flaute, a za to su imale izvrstan povod – naime, na nedavno održanom Državnom natjecanju učenika i studenata glazbe u Požegi, članice Ansambla, među kojima su i učenice naše škole, postale su državne prvakinje! U ovom intervju doznat ćete  zanimljivosti iz solističke karijere glazbenice, ali i promišljanja o natjecanjima, pedagogiji i bavljenju glazbom.

Neobičan glazbeni put uz prave virtuoze

Predstavite nam se ukratko, kako je teklo vaše formalno glazbeno obrazovanje?
Rođena sam 1992. godine u Somboru, u Srbiji. U gradu zelenila, sa šest godina u OŠ „Petar Konjović” započela sam svoje glazbeno obrazovanje. Srednju glazbenu školu pohađala sam u Novom Sadu u Muzičkoj školi „Isidor Bajić” u klasi prof. Jasne Marković-Vujanović, a osnovni i master akademski studij završila sam u Beogradu na Fakultetu muzičkih umetnosti u klasi prof. Ljubiše Jovanovića s najvišim ocjenama 10.0.

Kada i kako se razvila ljubav prema glazbi, tj. prema flauti?
Moj glazbeni put tekao je vrlo neobično. Iako sam dosta dugo išla u osnovnu glazbenu školu i bila izuzetan sluhist, kada sam trebala upisati srednju školu, glazba me nije zanimala. U tom trenutku vidjela sam se kao psiholog zbog čega sam i upisala Gimnaziju „Veljko Petrović” u Somboru. No, kada sam bila 2. razred Gimnazije, osnovana je Srednja muzička škola u mom gradu koju ja ipak, na nagovor okoline, upisujem te polako, uz prave profesore, dobivam  snažni poticaj u srcu da se želim ozbiljno baviti glazbom i flautom i otići u, po mom mišljenju, najbolju školu „Isidor Bajić” u Novom Sadu. Ništa u tom trenutku nije bilo uređeno, ni moj instrument ni financijske mogućnosti za preseljenje, ni slobodan nastavnik koji bi me primio. Sjećam se kako je ravnateljica mojoj majci rekla da nemam nikakve šanse da me prime, ali neka pošaljem molbu. Čudesno, kockice su se posložile i ušla sam u klasu sjajne profesorice Jasne Marković – Vujanović koja je od mene napravila čudo. Vježbala sam po cijele dane, osvajala isključivo prve nagrade na državnim i međunarodnim natjecanjima. Živjela sam za glazbu, nastavu i koncerte. Nakon srednje škole upisala sam Akademiju u Beogradu kod profesora Ljubiše Jovanovića koji se pet godina borio za mene, za umjetnički razvoj, za nove instrumente koje sam sa svojih deset prstiju osvojila, ali uz njegovu ogromnu podršku.
 

Sviranje kao obiteljska tradicija
Flauta je Vaš prvi odabir.  Postoji li neki poseban razlog? Svirate li još koji instrument osim flaute?
Flautu sam sasvim slučajno upisala nakon Male škole u kojoj sam svirala frulu. Budući da je moja sestra godinu dana ranije izabrala flautu, roditelji su me poslali na isti instrument. Flauta je instrument koji bih i sama uvijek izabrala. Za nas se kaže da smo umjetnici daha jer je pri sviranju flaute najvažnije duboko disanje i dugo kontinuirano izdisanje. Svaki dan se mora vježbati kako bi fini mišići lica i jezika (njih preko osamdeset), koji sudjeluju u stvaranju zvuka, mogli biti usuglašeni. Sviram, amaterski, klavir i razne tradicionalne puhačke instrumente.

Od koga ste naslijedili ljubav prema glazbi i sviranju? Je li to možda obiteljska tradicija?
U mojoj obitelji otac amaterski cijeli život svira harmoniku, mama je također svirala žičane instrumente, sestre flautu i violinu, a brat flautu. Iako sam se samo ja nastavila profesionalno baviti glazbom, kao obitelj, sudjelovali smo na puno koncerata, kako crkvenih, tako i folklornih; u jednom trenutku imali smo rock bend, etno sastave, kulturno-umjetnička društva. I danas moj otac na druženjima golubara svira harmoniku, sestra violinu (ili pjeva u crkvenom zboru), a kada se okupimo, sviramo i pjevamo starogradske i crkvene pjesme. Glazba nam je izuzetno važna.

Životna i profesionalna prekretnica

Promjenom životne sredine Vaše sviranje flaute krenulo je u drugom smjeru.
Da, nakon udaje, prije sedam godina, došla sam živjeti u Požegu i tu započela svoj život ispočetka. Jedno vrijeme  radila sam u srednjoj Glazbenoj školi Požega, a posljednje četiri godine radim u Novoj Gradiški kao učiteljica flaute. Bavim se individualnom i grupnom nastavom sviranja flaute, podučavam učenike sviranju, bontonu ponašanja na sceni i zajedničkom muziciranju u grupi.  Prije udaje, sebe sam vidjela isključivo kao solisticu, no moram reći da je majčinstvo jako promijenilo moje srce pa svoje učenike gledam s puno ljubavi i brige. Trudim se svirati što više s njima te nastupati kao dio zajedničkog organizma- Ansambla flauta.

Recite nam nešto više o Ansamblu koji ste osnovali. Gdje ste sve nastupali i jesu li za sviranje jednako zainteresirani i djevojčice i dječaci?

Ansambl flauta osnovala sam 2019. kada sam se zaposlila u Glazbenom odjelu pri OŠ Mato Lovrak. Kako sam kroz svoje obrazovanje puno svirala komornu glazbu, smatrala sam da je važno zajedničko sviranje i posebno zadovoljstvo koje takvo sviranje pruža. Ansambl  čine svi učenici flaute koji to žele, a najaktivnije su učenice 5. i 6. razreda glazbene škole, tj. 7. i 8. razreda osnovne škole. Flautu, kao instrument, na svjetskoj razini sviraju i osobe ženskog i muškog spola iako često čujem tu predrasudu kako flautu sviraju djevojčice. U mojoj klasi imam dva dečka. Nastupe smo do sada imali u Muzeju grada Nova Gradiška, u brojnim župnim crkvama, u vrtićima, u Osnovnoj školi „Mato Lovrak”, Domu kulture, u Požegi u sklopu Adventa, na književnim manifestacijama, a posebno smo sretni što smo održali koncert u Karmelićanskoj crkvi u Somboru, u Hrvatskom domu u Somboru te na jednom OPG-u „Duša Baranje“, u Bilju kod Osijeka. Taj koncert je bio na otvorenom, na maloj farmi, među životinjama. Jedno posebno iskustvo.

Razvijanje talenta uvelike ovisi o učitelju instrumenta

Jesu li djeca i mladi zainteresirani za sviranje? Kako ih Vi nastojite motivirati za razvijanje glazbenog talenta?
Moje iskustvo pokazuje da su djeca zainteresirana, ali da ih je teže motivirati za redovito vježbanje doma. Sviranje je disciplina koja se ne može raditi kampanjski. Poput vrhunskog sporta, sviranje aktivira veliki broj mišića koji međusobno moraju komunicirati i biti u što boljem odnosu.  U osjetljivom razdoblju osnovne glazbene škole ključan je odnos s učiteljem instrumenta; ako je on dobar, dijete će zavoljeti glazbu i širiti krila, ali ako nije, ono neće odbaciti samo učitelja, već i cijeli svijet umjetnosti. Tako je bilo u mom slučaju kada sam završila nižu glazbenu školu. Zato pažljivo pristupam svojim učenicima; trudim se izabrati  zanimljiv program te im pokazivati kako sviraju svjetski flautisti. Uvijek se oduševe kada čuju na flauti nešto što znaju iz svakodnevnog života poput Despacita ili Pink Pantera.
 

Državne prvakinje

Na nedavnom Županijskom  natjecanju komornih sastava u Opatiji osvojili ste prvu nagradu te se plasirali na 62. Državnu razinu natjecanja učenika i studenata glazbe na kojem su članice Ansambla flaute u kategoriji šest do devet članova postale državne prvakinje. Koja je neizostavna formula za takav uspjeh?
Formula za uspjeh je beskrajna vjera u njihovu mladost i ljubav prema flauti. Jako puno sati vježbanja i žrtvovanja, kako njihovoga, tako i moga. Nije u pitanju vježbanje od nekoliko mjeseci, mi taj odnos gradimo od 2019. godine i ovo je sada zlatna kruna. Šest oskara znanja za ovako malu sredinu veliki je uspjeh koji će im ostati za cijeli život.

Kako izgledaju pripreme za natjecanje?
Natjecanja imaju obvezne stavke poput stila (barok, klasika) i dio slobodnog programa. Pripreme traju najmanje pola godine i, kako se natjecanje bliži, neizostavno je višesatno tjedno vježbanje u školi.  Također, svaka od njih mora doma vježbati taj program jer komorni sastav je onoliko jak koliko je jak najslabiji član.

Koji je bio Vaš najveći, najuspješniji nastup?
Moj osobno, ulazak u finale tako velikog natjecanja kao što je bilo 47. Međunarodno natjecanje muzičke omladine u Beogradu i osvajanje Q2 Srebrne flaute,  a s učenicama, koncert u mom rodnom gradu Somboru. Dok smo skupa svirale „U tem Somboru” među mojom publikom, u prepunoj crkvi, okružena roditeljima, uspomenama, a s druge strane učenicama, samo su nam suze tekle. Također, državne prvakinje, to je ogroman uspjeh. 2023. godina bila je izuzetno uspješna.

Flauta uvijek, flauta svugdje

Ansambl flauta u međuvremenu mijenja naziv u Ansambl flauta le pont Nova Gradiška te pod pokroviteljstvom grada realizira projekt „Flauta uvijek, flauta svugdje“.  Koji su ciljevi Projekta?
Mi imamo želju  pokazati ljepotu glazbe u interpretaciji više flauta i zato smo pokrenuli ovu priču „Flauta uvijek, flauta svugdje“.  Željeli smo otići  u Sombor, u Bilje,  prihvaćati gostovanja, ali i osigurati si stalke i dodatnu glazbenu opremu i onda se otvorila ta opcija za realizaciju preko grada. Kontinuirano, tijekom cijele godine, održavamo koncerte i radionice u gradu i okolici. Tako smo npr. u Dom za starije i nemoćne unijeli malo glazbene čarolije, a malenima u vrtićima uljepšali velike božićne dane. Smatram realizaciju tog projekta vrlo uspješnom i radujem se sljedećem.

Često putujete s članicama Ansambla i velika ste im podrška na natjecanjima. Imate li neku (ne)zgodu s nastupa koju biste željeli podijeliti s nama?
Hm, ima raznih. Od onih kada zaborave note, a krenu na koncert, do onih kada se, na početku koncerta, instrument pokvari. No, mi uvijek imamo „plan B“. Nikada nije lako i bez treme stati na scenu , ali ako pokušaš ne misliti o pogreškama, već se samo prepustiš i uživaš, sviranje bude dodir neba, jedno iskustvo koje se samo tada može dogoditi i koje te hrani iznutra da nastaviš dalje.

Sviranje flaute je duga maratonska, ali predivna šetnja

Što je lakše – samostalno razvijati karijeru flautistice ili poučavati djecu sviranju flaute? Nedostaje li Vam ovo prvo?
Mislim da je jednako teško. Pedagogija je izuzetno zahtjevna, tvoji prsti „sviraju” u drugoj djeci, stalno tražiš načina kako da im nešto pojasniš, a svi su tako drugačiji. Također, boriš se s vremenom u kojem živiš, u kojem se cijeni TikTok i sve ekspresno dok je sviranje instrumenta jako duga maratonska šetnja.  Pravila sviranja su vrlo stroga i mi moramo pratiti trendove u svijetu. Moramo  paziti da naše vizije njihovih sviračkih mogućnosti nisu više od njihove realne trenutne želje. Taj dugi iscrpan rad nije ugodan, ali nekoliko minuta uspješne izvedbe daje veliku motivaciju. S druge strane, samostalna karijera ima svoje zahtjeve. Osim svakodnevnih četiri do šest sati vježbanja,  podrazumijeva odlaske na putovanja, seminare, radionice, podređivanje života karijeri u potpunosti. Mnogi nikada ne osnuju obitelj jer je teško izgurati te dvije ljubavi. Lagala bih kada bih rekla da mi ne nedostaju moji solistički koncerti, to je moja prva ljubav, ali trudim se u životu prepoznati što je važnije za mene u određenom trenutku osobnog razvoja.  Nadam se da ću uskoro početi i sa solističkim koncertima i nakon sedam godina ponovno stati na scenu na taj način.

Uspijete li, uz poslovne obveze, naći vremena za kakav hobi?
Igram društvene igre s prijateljima, pečem kolače, uzgajam biljke i svoje kućne ljubimce. Također, brinem o svojoj obitelji, da nitko nije gladan ili uplakan. Raspored mi je izuzetno popunjen, ali ne žalim se.

Za kraj, koja je Vaša poruka mladim(a) (glazbenicima)?
Moja poruka je da svatko treba slušati svoje srce i što je ono čime se uistinu želi baviti. Ako taj glas bude slušao, sigurno će mu se svaka vrata otvoriti u pravo vrijeme, najbolje za njega. Ja sam primjer toga, skočila sam iz aviona slušajući svoje srce iako nisam imala pojma da mi je Bog, ipak, u džep stavio padobran. Vjera u uspjeh, pola je uspjeha.

Zahvaljujemo se gđi Daliborki Krešić na susretljivosti te njoj i članicama Ansambla želimo još puno lijepih i nagradama bogatih nastupa!

Za web pripremila: Petra Grgić, 7.d, članica Novinarske skupine OŠ Mato Lovrak

Voditeljica (mentorica) učenice: Sanela Jurić, prof.

Fotografije: Daliborka Krešić (privatni album)