Osnovna škola "Mato Lovrak" Nova Gradiška

Uvijek pred božićne blagdane sjetimo se svih dragih  i nastojimo im dati malo više pažnje i vremena. Rado se družimo sa starim prijateljima, širom obitelji i kolegama. Sigurna sam da se i generacije bivših učenika OŠ „Mato Lovrak“ rado sjete svojih učitelja i mnogih lijepih trenutaka provedenih u našoj školi.  Isto sam tako sigurna kako se ti isti ljudi rado sjete moje kolegice Julijane Žirovčić, nastavnice Glazbene kulture koju smo ove školske godine ispratili u zasluženu mirovinu.

Za sve nas – svoje kolege i mnoge sadašnje i bivše učenike odgovorila je na nekoliko pitanja. O svom bogatom životnom i radnom iskustvu progovorila je s puno životne radosti pa se nadam da ćete, kao i ja, uživati u njezinoj priči.

• Kada ste i gdje rođeni?

Rođena sam 30.prosinca 1946. kao najmlađa od sedmoro djece u obitelji Papp, u Palovcu, malom selu uz mađarsku granicu, pored Čakovca u Međimurju. Najstariji je brat imao već 20 godina, a sestra ispred mene 10 godina.

• Otkrijte nam nešto iz svojih sjećanja na djetinjstvo?

Tata Vinko imao je rusoovski koncept – odgoj mora slijediti prirodni razvoj. Bio je kolar, majstor koji je od drveta izrađivao sve što je poželio. S njim sam u radnji provodila puno vremena, a kako su braća već počela raditi ili bila pri završetku školovanja, ja sam mu često bila glavna pomoćnica. Druženje s njim bilo je iznimno, znao je puno priča i legendi, imao bogato životno iskustvo i zdravu životnu filozofiju. Majka Tereza marljivo je radila, nasmijana, optimist, često je i lijepo pjevala. Tata je svirao violinu i tambure, cimbole, kuća je uvijek bila puna ukućana, prijatelja, susjeda, kumova.

• Ispričajte nam nešto i o svom školovanju!

Budući da je Međimurje u kutku Hrvatske, između Slovenije i Mađarske, gdje se miješaju sva tri jezika, s govorom sam uvijek imala problema. Tek u prvom razredu osnovne škole susrećem se s književnim jezikom. Sestra je kao učiteljica službovala u Dučićima i Kupćini (mjesta u Žumberku) pa da nećak ima društvo, tamo sam polazila prvi i drugi razred, treći i četvrti završila sam u Palovcu i peti razred nastavila u Čakovcu. Do škole sam putovala vlakom jednu željezničku stanicu. Profesorica glazbe tati je govorila da imam smisla za glazbu, upisala me u osnovnu glazbenu školu u Čakovcu i besplatno podučavala. Tata je to prihvatio i bio ponosan kad sam svirala na završnim koncertima, ali poslije osnovne škole nije htio ni čuti da nastavim srednju glazbenu školu u Varaždinu. Zamišljao je da ću morati svirati po kavanama, zabavama,…, a to nije za žene. Morala sam ići u gimnaziju u Čakovcu. Bilo nam je lijepo, nastava se održavala u starom gradu Zrinjskih i Frankopana, cijeli je dvorac bio naš, mašti smo pustili na volju, ali meni je nedostajala glazba. Popustila sam u učenju, nastavljeni su pregovori i uvjeravanja s tatom. Braća su pomogla pa sam se sljedeće godine upisala u glazbenu u Varaždinu. Tog se ljeta otac razbolio, ujesen umro. Nije dočekao moje prve ocjene – same petice na kraju 1.polugodišta. Mama i braća pomagali su mi u školovanju i bili potpora. Srednja škola trajala je šest godina – dva razreda pripremne i četiri srednje. 1968., nakon mature, mogla sam se zaposliti i nastaviti školovanje uz rad i to sam iskoristila. U Međimurju u jednom selu već sam imala posao.

• Kako ste došli u Novu Gradišku?

Za vrijeme ljetnih praznika u jednim školskim novinama koje sam slučajno našla, objavljeno je pet natječaja za nastavnika Glazbene kulture. Više iz znatiželje (onako u šali) poslala sam zamolbe i dobila pozitivne odgovore iz svih pet mjesta. Škola u Novoj Gradiški tražila je da dođem na razgovor. Od Zagreba na istok domovine nisam nikada putovala i odlučila sam – idem vidjeti. Ravnatelj škole i kolega iz Glazbene kulture Vinko Sokić lijepo su me primili i uspjeli nagovoriti da dođem u Novu Gradišku. I evo mene! Od 1.rujna 1968. do ove godine vjerno sam služila u istoj osnovnoj školi pune 44 godine. Uz rad sam završila Pedagošku akademiju u Zagrebu. Već prve godine boravka u Novoj Gradiški zaljubila sam se, osnovala obitelj i sa Slavoncima lijepo živim.

• Radili ste u istoj školi 44 godine. Čega se, a vezano je uz posao, najradije sjećate?

Uvijek sam vodila zbor i orkestar – orkestar melodika (osvajao je prva mjesta na smotrama), mješoviti orkestar gitara i harmonika, tamburaški orkestar. Bilo je puno nastupa u školi i izvan nje. Škola je imala preko 1300 učenika, a u zboru je pjevalo 100 djece uz pratnju orkestra. Glazbeni smo imali dva sata tjedno, učenici su imali svoje instrumente, blok-flaute, melodike, usne harmonike, udaraljke,… Bilo je veselo i zanimljivo. Kasnije je nastava reducirana na jedan sat tjedno i morali smo se prilagođavati.

• Usporedite nam rad u školi nekad i sad!

Nekada su razredi bili brojniji (32-36 učenika), ali je bilo nekako smirenije, sada je dostanervoze i nepotrebnih prisila. Djeca su se ponekad i fizički kažnjavala i na taj smo ih način zastrašivali. Danas ih nastojimo osvijestiti da odgovorno i ozbiljno preuzimaju svoje obveze. To je prirodniji i bolji način, ali zahtijeva i drukčiji pedagoški pristup. Voljela sam biti razrednica, više sam se zbližila s djecom, imali smo priliku upoznati se i izvan nastave, pogotovo na višednevnim ekskurzijama.

• Imate li neku zanimljivu anegdotu vezano uz školu, radne kolege i učenike?

Na putovanjima autobusom obično sam sjedila straga s razredom, pjevali smo, pričali viceve, smijali se glupostima. Dečki iz razreda jednom su pobjegli sa sata, dovela sam ih s igrališta, u hodniku kraj dvorane kaznila i rekla: „Od sada samo službeno!“ Za vikend smo išli u tradicionalni posjet Zagrebu (izložba u Tehničkom muzeju, posjet stadionu Dinama i kazališna predstava). Prije predstave u kazalištu Komedija svakiučenik donio mi je cvijet „za pomirenje“. A u povratku kući – zna se gdje sam sjedila!

Sjećam se i jednog zadnjeg sata prvog polugodišta u jednom sedmom razredu. Prije toga nekom sam učeniku zaprijetila da će zbog nemarnosti imati dovoljan. Umjesto njega kolega je donio pismo u kojem moli veću ocjenu, svjestan svojih pogrješaka i obećaje da će se u drugom polugodištu popraviti. Bilo je dirljivo i ja sam popustila.

• Kako provodite slobodno vrijeme?

Voljela sam vesti minijaturne goblene i plesti vunene veste za sebe i svoje. Sada čitam, rješavam sudoku, provodim 1-2sata na računalu, pjevam sa zborovima u gradu. Kada se približavaju blagdani, izrađujem detalje i sitnice za svoje najdraže

• Kakvu glazbu slušate?

Svu dobru glazbu. Jednom su učenici nazvali moju glazbu „finom“. Volim svu vrstu glazbe kada se lijepo izvodi.

• Što biste poručili budućim generacijama učenika i učitelja?

Život bez cilja je kao lađa bez kormilara. Ništa nije nedostižno. U ono što želiš uloži puno truda i strasti – isplatit će se!

Nadam se da će ova lijepa priča kolegice Julijane biti nadahnuće i brojnim sadašnjim i budućim učiteljima i da će barem s podjednakom strašću uživati u odgajanju mladih ljudi.

Kolegici Julijani želim zdrave, sretne i duhom i glazbom bogate umirovljeničke dane!

Natalija Golovrški, novinari