« Kolovoz 2024 » | ||||||
Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
29 | 30 | 31 | 1 | 2 | 3 | 4 |
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | 1 |
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
U protekla četiri desetljeća rada s učenicima, poučavajući ih u redovnom, ali i izvannastavnom radu, postigla je velike rezultate. Iako o broju generacija koje je izvela na pravi put ne voli govoriti, sretna je i zadovoljna jer su mnogi njezini bivši učenici danas uspješni, zreli ljudi. Prije samog početka ove školske godine u zasluženu mirovinu ispratili smo nastavnicu hrvatskog jezika Đurđicu Grgić.
Iako je oproštaj od dragih ljudi tužan i dirljiv, bila sam istovremeno i radosna što mi je pripala čast razgovarati s radnom kolegicom, sustručnjakinjom, ali i (kraće vrijeme) mojom bivšom nastavnicom, znajući da ću i ovoga puta nešto naučiti, moći s njom razmjenjivati znanje, iskustva i savjete o odgojno obrazovnom radu koje je ona, nama mlađim kolegama, uvijek nesebično pružala.
Nastavnica Đurđica Grgić rođena je 22. travnja 1949. godine u Novoj Gradiški. Osnovnu školu pohađala je u današnjoj OŠ Ljudevita Gaja i gimnaziju u istome gradu, a Pedagošku akademiju na grupi „hrvatski jezik – povijest“ u Osijeku.
Prvo radno iskustvo doživjela je radeći u OŠ „Vladimir Nazor“, Adžamovci i u nekoliko se navrata vraćala u istu školu radeći na određeno vrijeme. Kraće razdoblje provela je kao nastavnica hrvatskog jezika u OŠ „I. G. Kovačić“ , u obližnjem Starom Petrovom Selu.
Nakon četiri godine radnog iskustva u tim školama, 1976. godine postaje djelatnica sadašnje OŠ „Mato Lovrak“ u Novoj Gradiški gdje ostaje raditi do umirovljenja.
Govori se da izbor igre u djetinjstvu često određuje djetetovo buduće zanimanje. Upravo se to dogodilo i njoj, prisjeća se nastavnica Grgić, koja je od malena voljela imati puno djece oko sebe. I tada, dok je pohađala gimnaziju, družila se, gotovo svakodnevno, s djecom iz susjedstva.
Zanimljivo je iskustvo, priča mi nastavnica Grgić, vezano upravo uz tu djecu. Poslije završene prve godine Pedagoške akademije došla je odraditi praksu u školu koju su oni pohađali. U prvom trenutku iznenadila ju je njihova zbunjenost, znali su da je u školi ne mogu oslovljavati imenom (što su do tada činili), a onu drugu riječ „učiteljice“ teškom mukom su izgovarali ili je nastojali izbjeći.
U svojoj OŠ „Mato Lovrak“, svih 38 godina radila je kao nastavnica hrvatskog jezika (samo je jednu školsku godinu predavala i povijest).
Posao učitelja nije lagan, prezahtjevan je, govori mi nastavnica Grgić nakon kraćeg razmišljanja. Bezbroj promjena, cjeloživotno usavršavanje, generacije i generacije djece za koje treba uložiti puno truda kako bi mi prenijeli ljubav prema najprije hrvatskoj (zavičajnoj) riječi, pisanju, ali i jeziku općenito. Uz sve to potrebno je, u te male i mlade glave, ugraditi pozitivne životne vrijednosti, moralne vrline koje će ih jednoga dana krasiti kao odrasle ljude.
„Nema formule po kojoj im možemo pristupiti, svako dijete je individua za sebe, a učitelj treba naći način kako im se približiti. Pogotovo je to teško ostvariti u novije vrijeme kada je sve ono čime su ih mediji okupirali zanimljivije od školskih sadržaja. Ipak, mislim da sam u tome većim dijelom uspjela“, zaključuje ova umirovljena nastavnica hrvatskog jezika.
U našem cjelosatnom druženju istaknula mi je kako joj je u njezinom prosvjetnom radu najveći izazov bila dramsko-recitatorska grupa, izvannastavna aktivnost koju je vodila gotovo čitav radni vijek. Školske priredbe je uvijek promatrala iza pozornice, strepeći zajedno s djecom, ali zadovoljstvo i olakšanja su nastupala poslije predstava nagrađenih burnim pljeskom publike.
Uz već spomenuti bogat prosvjetni rad, bila je i urednica i suradnica u školskom listu „Iskra“ i biltenima koji su izlazili uz važnije školske obljetnice.
Posebno je ponosna na svoje učenike koji su dobivali priznanja za dramski, recitatorski i literarni rad ostvaren na lokalnoj razini, županijskim, regionalnim susretima i Lidranu.
Zadnjih dana nastavnog rada posebno ju je dirnula gesta jedne učenice koja joj je (u poklonjenoj knjizi) izrazila pisanu zahvalu za posvećeno vrijeme, strpljenje i pomoć u literarnom stvaralaštvu. „To su trenutci koje uvijek rado pamtite i još više zavolite svoj poziv“, napominje naša nastavnica Grgić.
Kada sam ju upitala bi li opet, da može birati, odabrala učiteljski poziv, rekla je „“S obzirom na današnji status učitelja u društvu, razmislila bih, ali ne znam bih li znala odabrati drugi. Pogotovo kad ti djeca na rastanku napišu: „… to što odlazite, teško nam je palo.“
Sada, u svojoj „mirnoj luci“ prebire po stranicama sjećanja, pomalo sjetna, ali i sretna jer će se, kako kaže, moći više posvetiti vrtu i svojim unucima Borni, Viti i Petru.
Draga kolegice i nastavnice, zahvaljujem Vam što ste svojim radom dali trajni pečat našoj školi. Želim Vam još puno sretnih, bezbrižnih, zdravljem i lijepom riječi ispunjenih umirovljeničkih dana!
Sanela Jurić, prof.