Osnovna škola "Mato Lovrak" Nova Gradiška

U povodu nadolazećih božićnih blagdana učenici 5. razreda na satu su hrvatskog jezika razgovarali o običajima vezanim uz Božić te o važnosti očuvanja narodnih običaja i baštine. Neke radove možete pročitati u nastavku. 

KAKO SE BOŽIĆ SLAVIO NEKADA

Svake godine baka mi priča da se Božić nekad svečanije slavio nego danas. Na dan Sv. Lucije, 13. 12., domaćice su počele spremati kuću i peći tvrde kolače. Na dan Sv. Lucije također se sije pšenica u malu posudu. Jako davno u prošlosti, kada je moja prabaka bila mlada, u kuhinji je bilo ognjište . U ognjište su stavljali panj koji je polako gorio do 6. 1., kada je praznik Sv. tri kralja. Prema panju su se odnosili kao čovjeku te su na njega bacali malo hrane. Slama se stavljala pod stol na kojem je obitelj večeravala.  Zatim se slama davala životinjama. Vrata štale je na Badnjak trebalo dobro zaključavati jer se vjerovalo da će životinje koje su pojele ukradenu slamu biti zdrave, a životinje kojima su ukrali slamu će biti boležljive i kržljave. Na Badnjak, navečer, najstariji član obitelji je svaku prostoriju u kući, dvorište, vrt, staje, škropio svetom vodom. To je simbol da u Novoj godini u obitelji vlada sreća i zdravlje. Na Badnjak se kitio bor. Raskošnih kuglica kao danas nije bilo nego su ljudi bor ukrašavali orasima, jabukama, šljivama i drugim plodovima. U ponoć se obavezno išlo na polnoćku. Smiješno mi je bilo kada mi je baka pričala da prvi čestitar poslije polnoćke mora biti muškarac. Ako je prvi čestitar žena iduće godine će vas pratiti samo nesreća.

Božić se provodi sa svojom obitelji, a čestitati Božić prijateljima, rodbini, ide se na drugi dan Božića - dan Sv. Stjepana. Božićni su praznici nekada završavali na Sv. tri kralja, 6. 1. Obitelj je nekada išla na misu. Svećenik je nekada blagoslovljivao kredu i vodu. Tom svetom vodom se na Badnjak škropi kuća, a kredom ljudi su na ulazna vrata pisali početna slova imena tri kralja. Poslije blagdana Tri kralja se bor skidao. Ja mislim da se danas Božić povezuje s darivanjem skupih poklona pa naše bake s pravom govore da Božić nije ono što je nekad bio.                                                

                                                                                                                      Leon Jurić, 5.c                                                                                                                                                  

BOŽIĆNI OBIČAJI U MOME KRAJU

Božić je sve bliže. Sjaj ukrasa i lampica u svakom izlogu. Svi se raduju ugođaju toploga doma, darivanja, druženja i obilnoga stola. Božićni običaji u mome kraju još uvijek preživljavaju.

U slavonskim selima Badnjak je osobito bogat običajima. Badnja večer predstavlja vrhunac iščekivanja Isusova rođenja kroz došašće. Nakon cijelog dana gladovanja i nemrsa, obitelj se okuplja oko kićenja bora što posebno veseli djecu. Otac u kuću unosi slamu koju stavlja ispod bora, a ostali članovi obitelji mole da cijela godina bude rodna i plodna. Od te slame pravi se križ koji se stavlja ispod stolnjaka i ostaje ondje cijeli Božić. Baka mi je pričala kako se ona u djetinjstvu cijelu noć igrala na slami pored bora, a pred jutro bi ondje zaspala. Na stolu se pali hrvatska trobojna svijeća kojom se obitelj utječe Bogu za blagoslov. Večera je obilna, ali posna. Cijela obitelj bdije, a potom odlazi na misu polnoćku. Crkva je puna i okićena velikim borovima, a polnoćka je vrhunac slavlja Isusova rođenja.

Župljani si čestitaju Božić i odlaze u svoje tople domove. Na Božićno jutro i dalje vlada taj duh mira, radosti i dobrih želja. Te običaje želimo zadržati za ovaj i svaki Božić koji dolazi, a mir Božića potreban nam je svaki dan.

                                                                                         Vito Arić, 5.d

BOŽIĆNI OBIČAJI U MOME KRAJU

Kroz cijeli Advent traju pripreme za Božić. Redovito se odlazi na svetu misu zornicu. Svi se vesele dolasku malenog Isusa. Što je Isusovo rođenje bliže, napetost i uzbuđenje kod ljudi je veće. Moja baka ispričala mi je kako se prije 40 godina obilježavao Badnji dan. Svi su u obitelji taj dan morali postiti. Na Badnji dan pekla se pečenica. Za ručak je bila obavezna posna hrana. Pred samu večeru okitio bi se bor. Šarenio se od šećernih bombona i drugih lijepih ukrasa. Najstariji muški član u obitelji u kuću je unosio slamu u sepetu. Po ulasku u kuću čestitao je Isusovo rođenje. Osobe koje su bile u kući odgovarale bi riječima slaveći ime Gospodnje. Nako toga se molilo uz upaljenu svijeću. Večera je bila također posna. Nakon večere djeca su se igrala u slami, te pjevali Božićne pjesme s odraslima zajedno čekajući misu polnoćku. Na svetu misu polnoćku dolazilo je i staro i mlado, a crkva se orila od božićnih pjesama. Poslije polnoćke ispred crkve se plesalo kolo. Nakon toga se tek mogla jesti pečenica i druga slasna hrana pripremljena za Božić. Moja obitelj i danas slavi Božić prema običaju koji su na nas prenijeli naši djedovi i bake.

                                                                             Rebeka Akmačić 5.c

Božićni običaji

Pripremiti se za Božić počinjemo prvom Adventskom nedjeljom i paljenjem prve svijeće na vijencu. U obitelji već osjećamo da je Božić blizu. Ide se na zornice. Na svetu Luciju u posude stavljamo žito i pazimo da bude lijepo jer ide pod bor.

Nedjelju prije Božića obično vani kitimo borove, svatko ispred svoje kuće, i tome se mi djeca jako veselimo. Na Badnjak se priprema riba i nemasno jelo jer je post. Tata unosi bor pa ga svi s veseljem kitimo. Baka i mama peku božićnjak. To je okrugli kruh s pleterom, križem i životinjama. Kad je bor ukrašen i večera pripremljena, u kuću unosimo slamu i stavljamo je pod bor zajedno s božićnjakom, žitom i zdjelom u kojoj su kukuruz, žito i orasi. Moj djed kaže da je to zahvala za godinu koja prolazi i da bude i sljedeća rodna. Prije večere zapalimo svijeću i pomolimo se za sve koji su s nama i oni koji nisu.

Poslije toga mi djeca pucamo petarde i pripremamo se za polnoćku. Poslije polnoćke svi pred crkvom jedni drugima čestitamo:SRETAN BOŽIĆ!

                                                                                                Sandro Kolić, 5.d

Tekst: Sanela Jurić, prof.

Foto: Vedran Šperanda, mag. knjižničarstva