Osnovna škola "Mato Lovrak" Nova Gradiška

Literarni ostvaraji učenika 4.a razreda, učiteljice Katarine Šen

Literarni ostvaraji učenika 4.a razreda, učiteljice Katarine Šen

Lijepo je živjeti u miru

Lijepo je živjeti u miru

kada možeš i susjeda pozdraviti,

ne bojati ga se.

Lijepo je živjeti u miru
spavati u toplom, mekanom krevetu,

ne provoditi vrijeme u podrumu,

hladnom i pljesnivom,
gdje se čuje grobna tišina

gdje oči, suzne i uplašene,

sjaje

vireći iza tankog plamićka svijeće,

gdje prostorijom ne odzvanja smijeh dječice

već se s vremena na vrijeme čuje
tek tihi jecaj iz majčina krila.

Lijepo je živjeti u miru

Kada prijatelj prijatelja

Bratom zove,

a ne da ga gleda
s druge strane hladne cijevi oružja.

Lijepo je živjeti u miru.
Družiti se bezbrižno, zabavljati…

Naseljem osluškivati
vesele glasiće djece u igri.
Lijepo je živjeti u miru,

slobodno šetati livadama, šumama

bez straha od mina zaostalih iz rata.

Mi lijepo živimo u miru,

za razliku od djece koja su proživjela 1990-e.

Lijepo je živjeti u miru....

                             Petar Stipančević, 4.a
 

Lijepo je živjeti u miru

Vukovar je barokni grad i najveća hrvatska riječna luka na Dunavu. Prije rata Vukovar je bio jedan od industrijskih najrazvijenijih gradova u državi. Borovo je bio najstariji hrvatski proizvođač moderne kožne, gumene i platnene obuće. Vinogradarstvo je također bila važna gospodarska grana. Vukovarska vina bila su priznata i na svjetski poznatim izložbama. Bogata nalazišta gline, šljunka i pijeska omogućila su razvitak industrije građevinskog materijala. Vukovar je bio grad u kojem su živjele različite  nacionalne manjine. Živjelo se i radilo u Vukovaru sve do jednog dana kada je sunce zašlo na zapadu i čekalo se godinama da ponovno izađe na istoku, gdje je i smješten Vukovar.

Tog tužnog dana za sve Vukovarce i Hrvate, dana 25.6.1991. počeo je rat u Vukovaru. Došlo je do oružane pobune dijela građana srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Tijekom ljeta 1991.g ratni sukobi su jačali. Grad Vukovar je unatoč slabo naoružanim braniteljima pružao žestok otpor neprijateljima, donedavno svojim sugrađanima i susjedima. Branitelji Vukovara bili su sami njegovi stanovnici, policija, garda kao i brojni dobrovoljci naše lijepe domovine Hrvatske pa i šire.  Svi branitelji i stradalnici u Vukovaru žrtvujući sebe,obranili su ostatak Hrvatske. Zato je Vukovar poznat i pod nazivom Grad Heroja. Bio je studeni mjesec, dana jedanaestoga 1991.g.  kada je JNA prodrla u srce grada Vukovara. Najveći zločin počinjen je na Ovčari, masovnoj grobnici i mjestu posljednjeg prebivališta mnogih branitelja i ranjenika vukovarske bolnice  pa čak i malog djeteta. Tko ima hrabrost ubiti dijete?   Unatoč razaranju, rušenju, gađanju s više od 600 projektila, čvrst poput diva, ostao je stajati na nogama prkoseći neprijatelju jedan obični vodotoranj koji je postao simbolom nade i otpora grada poput ptice Feniks. Nakon toliko razaranja i drugih oslobodilačkih akcija u Hrvatskoj 1995. godine počeli su pregovori o povratku Vukovara pod hrvatsku vlast.  Godine 1997. u Vukovaru je počela djelovati Hrvatska lokalna samouprava. Od tada se puno radi na obnovi grada, povratku stanovnika i pomirbi. Život se vraća u Vukovar. Počinje i obnova Vodotornja čijim izgledom će ostaviti podsjetnik na davnu 1991. godinu, ali i širit će nadu da uvijek postoji neko bolje sutra.

No, ipak danas je Vukovar više simbol nego grad. Potrebno je još puno strpljenja, truda i ljubavi da bi Vukovar bio kao nekad. Vukovar je Ovčara, Vukovar je Bolnica, Vukovar je Vodotoranj....,jednom godišnje sjetimo se Vukovara. Vukovar je simbol boli, plača, izgubljenih i nepronađenih sinova u kojem nije ostalo mjesta za ništa drugo. Nada se da će vrijeme donijeti život u Vukovar jer taj Grad Heroj to i zaslužuje.

Ipak, lijepo je živjeti u miru!

                                                              Ema Figurić, 4.a

Lijepo je živjeti u miru

Ja sam Ana. Živim u Hrvatskoj. U Hrvatskoj je mir. Čuje se cvrkut ptica i smijeh djece u parku....

U Hrvatskoj 1991. g. započeo je rat. Vukovar je grad koji je najviše stradao. Cvrkut ptica više se nije čuo, zamijenilo ga je nadlijetanje aviona i grmljavina topova. Majke su se s djecom skrivale u podrumima, očevi su odlazili na ratište, bake su prebirale krunice po rukama ne prestajući se moliti da im se sinovi vrate kući živi. Kada je prošla opasnost od napada aviona i prestala svirati ona grozna sirena koju naši roditelji ne žele više nikada čuti, djeca su izlazila van igrati se. Bila su oprezna i stalno u strahu da se ponovno ne oglasi uzbuna. No, ti trenutci mira djeci su bili najdraži. Rat je jako ružna pojava. U ratu je poginulo mnogo ljudi, djece i starijih osoba. Razrušene su mnoge kuće, crkve i bolnice. U mnogim bolnicama bili su ranjeni i bespomoćni ljudi. Iz vukovarske bolnice ti jadni i bespomoćni ljudi odvedeni su na Ovčaru i tamo su ubijeni. Na Ovčari došao je kraj njihovim nadama i snovima da će se jednoga dana probuditi u miru. Ipak naši roditelji dočekali su i taj dan. Rat je završio.

Mir je ono što je ljudima najpotrebnije u obitelji, državi i prijateljstvu. U Hrvatskoj je ponovno zaživio mir. Djeca bezbrižno idu u školu bez straha da će zasvirati uzbuna ili protutnjati avion. Želim da sva djeca na svijetu žive bezbrižno, uz svoju majku i oca, da žive u miru…

                                                                                                               Ana Kolak, 4.a

Lijepo je živjeti u miru

         Kako je lijepo živjeti u miru, kažem ja. No, prije 27 godina nije bilo tako, pričala mi mama.

Godine 1991. neprijatelj je napao Hrvatsku. Čuo se jauk i plač djece i žena. Djeca su plakala jer nisu ništa razumjela, a čula su grozne zvukove neke čudne grmljavine i čekala noću čeznutljivo da ih otac poljubi prije spavanja, a njega nije bilo. Žene su skrivale svoju tugu i bol radi svoje djece, ali su sjedile uvijek okrenute prema vratima iščekujući kada će im sin ili suprug ući kroz vrata, živ i zdrav, ne dopuštajući niti na jedan trenutak misliti drugačije. Granate su padale na sve strane. Mnogi su mladići, naši sada već djedovi, a i nečiji očevi, krenuli u rat spasiti svoju Domovinu. Neprijatelj je donio rat u Vukovar. Svi su se vojnici snažno i hrabro borili. Mnogi su položili svoje živote za svoju domovinu. Neprijateljski vojnici bacali su ljude u veliku jamu koja se zvala Ovčara. U Vukovaru su razrušili kuće i zgrade. Tako je iz dana u dan tutnjalo i grmjelo.  Na kraju Vukovar je pao. No, jedan se hrabri vojnik nikada nije predao. Unatoč svim granatama, negdje na internetu sam pročitala oko 600, koje je primio, ostao je čvrsto i ponosno stajati. Dakako slutite da pišem o vodotornju. Rat je trajao četiri godine, a zatim su hrvatski vojnici pobijedili 1995.godine. Svi ljudi vratili su se na svoja ognjišta i do dana današnjeg pokušavaju nastaviti živjeti, u miru.

Vodotoranj još i danas stoji na istome mjestu i kao da govori:“ Tko se približi Hrvatskoj mojoj miloj, prvo i posljednje što će vidjeti hrabri je vojnik u Gradu Heroja!“

                                                                                                  Lara Milak, 4.a

Lijepo je živjeti u miru

Grad Vukovar smješten je uz veliki, plavi Dunav. Prije rata bio je grad kao i svi drugi, grad sretne djece i sretnih ljudi.

Stigla je 1991.godina, mjesec lipanj. Došli su zli ljudi koji su bacali bombe i granate na grad Vukovar. Opsjedali su ga sve do studenoga kada su ljudi bježali iz svoga grada, u kojem su rođeni, sretno živjeli, noseći iz njega tek vrećicu u rukama, na licima očaj i suze, a u srcu sjećanja i uspomene. Mnogi ljudi su se žrtvovali i ostali braniti svoj grad, svoj dom i ognjište svoje, ostavljajući u njemu ono čovjeku najdragocjenije - svoj život. Nad ulice se spustio mrak, a gradom se šuljao strah. Od kuća su ostale ruševine, ulice su prekrile cigle, kamenje i staklo.

Nakon mnogo dana, sunce je ponovno zasjalo, ljudi su se vratili. Grad je procvjetao, čuje se smijeh ljudi, ulicama odzvanja radost i sreća. Grad Vukovar ponovno živi u miru.

                                                                                                              Klara Andrašić, 4,a