Osnovna škola Matije Vlačića Labin

Ovakav svijet želim!

Još u najranijem djetinjstvu sam shvatila da svijet u kojem živimo nije
onakav kakvim bih željela da da bude. Današnji svijet je prošaran svim
nijansama sive boje.
Bila bih najsretnija kada bih mogla gledati svijet u duginim bojama.
Ponekad me obuzme osjećaj da je čak i majka priroda, koju smatram
najboljom slikaricom na svijetu, izgubila inspiraciju da se poigra veselim
bojama iz svoje šarene palete.Pitam se zašto je tome tako? Dok listam
novine i gledam vijesti na televiziji, moje nevino i čisto srce s maštom
kakvu samo dijete može imati, užasava se od spoznaje što se sa
svijetom i ljudima dešava. Zar je moguće da u 21. stoljeću ljudi osjećaju
takvu međusobnu mržnju koja ih tjera na to da misle kako imaju pravo
nekome uskratiti slobodu, dostojanstvo ili oduzeti nekome život?! Imam
osjećaj da zemaljskim žilama teče zlo koje za sobom ostavlja samo
nesreće, brige i probleme. Promatram ljude oko sebe i posvuda vidim
ozbiljna lica i odlutale poglede. Mnogi nemaju dovoljno novaca da
prehrane svoje najmilije. Imaju previše obaveza, a sat nemilosrdno
otkucava minute, sekunde…ili su jednostavno sami sebi dovoljni i važni i
s takvim razmišljanjem potpuno otuđeni od svoje okoline. Svi nekud žure
u potrazi za nekim boljim mjestom. Ljudi prolaze jedni pored drugih, bez
pozdrava, ne primjećujući svijet oko sebe. Prestaši me pomisao da sam i
ja jedna od njih. Ne pronalazim vremena za stvari koje bi mi trebale biti
puno bitnije u životu. U školi pokušavam dati najbolje od sebe. Savjesno
ispunjavam sve obaveze koje se od mene očekuju. Trudim se dati svoj
maksimum u sportu. Kada u kasnim poslijepodnevnim satima konačno
stignem kući, tek onda započinju moje obaveze. Pisanje brojnih zadaća,
izrada prezentacija, bubanje gomile gradiva…Dani mi prolaze prebrzo i
ljuta sam na ovaj svijet i tempo života radi kojeg nemam vremena baviti
se stvarima koje me uistinu vesele ili provoditi vrijeme s osobama do
kojih mi je stalo. Svjesna sam da je život prekratak i na kraju nam ostaje
samo vrijeme za sjećanje i uspomene. A upravo o nama samima ovisi
hoće li ta sjećanja biti prazna ili ispunjena veselim uspomenama koje
dijelimo s osobama koje najviše volimo. Jer, mi smo ti koji ispisuju
stranice našega života. Jako dobro znam da su preda mnom brojne
prepreke koje treba naučiti preskočiti i iskušenja pred kojima ne treba
pokleknuti. Život je neprestana borba između dobra i zla u kojoj zlo uvijek
ima prednost. Dobrota je iskrena i čista, ali rijetko se nalazi. Naravno da

postoji i glas dobrote, ali gotovo uvijek odjekuje u daljini. Svim srcem
navijam za svijet u kojem dobrota pobjeđuje. Silno želim vjerovati u
njezinu snagu i konačno buđenje. Još uvijek vjerujem u ljude i njihovu
sposobnost da postanu životni suputnici, a ne neprijatelji koji stoje jedni
drugima na putu.
Zastanimo i razmislimo na trenutak. Upravo je taj trenutak onaj u kojemu
odlučujemo želimo li živjet na ovom svijetu sretno i bezbrižno. Iako još
uvijek nemam jasnu viziju čime se u životu želim baviti, sigurna sam da
ću se svakodnevno truditi ispravljati vlastite greške i težiti novim
visinama. U svakom kutku ovog svijeta želim pronaći trag šarenila i
izbrisati sive boje. Svijet kakav želim je onaj koji želim stvarati sama jer
svatko od nas sam sebi kroji sudbinu i sreću. Želim svijet skrojen od
ljubavi, sreće, radosti, nade, zdravllja, zadovoljstva i iskrenih
prijateljstava. Kada je čovjek ispunjen iznutra, njegova vanjština će
također zračiti posebnim sjajem. Važno je svakoga dana biti bolji,
ljubazniji i spremniji pružiti ruku potrebitima kako bismo svijet u kojemu
živimo učinili ljepšim mjestom za život.