|
Ako je suditi po onoj staroj izreci koja kaže kako je od kolijevke pa do groba najljepše đačko doba, za većinu od nas to ne bi bilo niti malo utješno jer bi po svemu sudeći značilo kako su nam najbolji dani već poodavno ostali na istrgnutim listovima životnog kalendara. Međutim ako u takve mudrolije ubacimo spasonosni amandman u skladu s onim "čovjek se uči dok je živ", tada đačko doba možemo smatrati prilično rastezljivim pojmom, a pogotovo kad ih usporedimo s najnovijim bombastičnim parolama o društvu znanja i izvrsnosti pa ma šta god to značilo.
Izvrsnost - o kako to gordo zvuči!
Kad porastem - bit ću izvrstan!
Ako se za trenutak vratimo s globalnih misli na lokalna djela, onda vam se moram pohvaliti kako u našem malom lijepom gradu na obali Jadranskog mora, ove godine obilježavamo rijedak, ali zaista hvale vrijedan jubilej - sto godina škole, točnije rečeno - stotu godišnjicu izgradnje zgrade nekada pučke, kasnije osnovne škole na trogirskoj rivi!
Premda sto godina u životu jednog grada koji se diči višemilenijskom poviješću i ne zauzima baš previše prostora na vremenskoj lenti, a pogotovo kad ih u promatramo u svjetlu stare romaničko-gotičko-renesansne jezgre staroga grada, škola na trogirskoj rivi ipak zaslužuje dužnu pažnju. Ne samo zbog toga što je ostavila neizbrisivi trag, zapisan u srcima već sto generacija Trogirana, već iz mnogih drugih razloga. Izgrađena daleke 1909. godine, za vrime "kurbe Auštrije" i to zamislite u - neohistoricističkom stilu, školska zgrada koja se slučajno ili ne - našla točno na pola puta imeđu katedrale Svetog Lovre i Kule Kamerlengo, čini neizostavni dio prepoznatljive vizure grada, gotovo idealno uklopljena u linije starih gradskih zidina. Nisam siguran jesu li arhitekti tadašnjeg doba razmišljali o mnogim detaljima i jesu li uopće mogli slutilti o tome, ali u svakom slučaju - škola kojoj je prirodno dvorište jedna od najljepših dalmatinskih riva, od samog je početka bila - osuđena na uspjeh.
Nemali se broj turista iznenadi kad ih iz jednog tipično fjakastog mediteranskog ozračja pri šetnji rivom, odjednom prene žamor učenika i dječji smijeh, a pogotovo kad nakon školskog zvona nahrupe poput stampeda prema školskim vratima.
Pa eto, iako će rijetki Trogirani, razmišljajući "na prvi balun" o tipičnim simbolima svoga grada, promisliti upravo na staru školu, nema sumnje kako je ona za sve nas uvijek bila nešto više od života. Uostalom kao manje-više i u svakom drugom gradu, ali nadam se da mi nećete zamjeriti - ova je ipak "moja". Istina, bila je moja "samo" prvih šest godina jer sam se u sedmom razredu, zajedno s još mnogim učenicima nadasve humano, preselio u novoizgrađenu školu na Travarici ali je ova stara na Rivi ipak ostala u sjećanjima kao "Škola" s velikim "Š", jedna i jedina. Sve ostalo su samo bile zgrade, od betona i željeza...
Milijun uspomena mi je ostalo u toj školi. Od mojih školskih drugova, učiteljice Nede Pažanin, razrednika Branka Ivasa, podvornice Jerke, svih učitelja i nastavnika, prvih đireva po rivi, dijeljenja marendi, prvih skrivenih sramežljivih pogleda. Miris školske krede, vodenih boja i tempera, plavih kecelja na kojima su bila ispisana bezbrojna imena, masovnog skakanja u more na zadnji dan školske godine.
A prve dane u školi nikad neću zaboravit. Kako je kod mene uvik moralo nešto bit naopako, u prvi razred nisam krenija kad i svi ostali jer sam se par dana prije početka škole strmoglavija s jednog čiovskog zidića i umisto u školu, završija u bolnici. Dijagnoza je bila - potres mozga i fraktura lubanje. Lipo, nema šta.
U svakom slučaju, odleža sam u bolnici nekih desetak dana a kasnije me još čekalo misec dana oporavka. To je bilo očajno jer nisam smija čitat, nisam smija gledat televiziju, nisam smija ništa ništa jer sam bija - udren u glavu...
I tribalo je vrimena da to dođe na svoje, jel...
I tako, već je bija skoro kraj desetoga miseca, eto i mene konačno prvi dan u školi. Uša sam u razred pun nekih novih nepoznatih tipova i tipica, a ne moram ni govorit, oni su već misec i po dana bili zajedno, skompali se, ekipa, e znate kako to ide. S druge strane, ja ništa nisam zna, ni koliko traje školski sat, ni šta je mali, ni šta je veliki odmor, kad ostajemo u razredu, kad izlazimo vanka, ništa! Za vrime velikoga odmora, ostaja bi sam samcat kod one ogradice, pet metara livo od ulaza i ni makac dalje, vrtija bi onu crvenu jabuku po rukama šta mi je mater stavila u torbu za marendu, gleda bi pristrašeno svit oko sebe i čudom se čudija di nestaju svi ovi moji iz razreda. Vidija bi ja njih kako izlete ka vanzemaljci svako malo vrimena iz neke od uskih uličica iza škole, ali nisam ima blage veze šta oni to u stvari rade. A onda mi je, negdi četvrti-peti dan, dok sam opet tako staja sam, pet metara livo od ulaza i ni makac dalje, sa onom jabukom u ruci, priša Đorđi, moj kumpanjo iz razreda:
- Ajde s nama!
- Di?
- Ma samo ajde, vidit ćeš!
I proveja me Đorđi kroz nike razrušene kale, tamo di su se svi ostali iz razreda igrali na vatalo i kukalo...
Ništa posebno, ali meni se onda činilo ka da su mi otvorili vrata nekog novog, velikog svita.
Jedva su me dočekali ka "svoga" a ja sam zbog toga bija sritan do neba, samo šta nisam poletija.
NIkad neću zaboravit taj smij i ta lica i te ljude. I danas, kad ih vidim po gradu, neka su "malo stariji", još im uvik vidim onaj neiskvareni dičji sjaj u očima, onu bezbrižnu igru i one sritne dane.
I danas ćutim onaj miris crvenih jabuka, pet metara livo od ulaza, isprid najlipše škole šta postoji na ovome svitu.
E moja školo...
Sritan ti stoti rođendan!
|
