Osnovna škola Pećine Rijeka

Učenici produženog boravka priključili su se školskom projektu Rijeka - grad koji teče. Naš je zadatak bio proučiti rijeku Rječinu, stoga smo istražili sve o tom biseru našeg zavičaja. Pogledali smo kratki video o posjetu Rječini

https://www.youtube.com/watch?v=M6D2HMWPmxM

te na taj način vidjeli sve njezine ljepote. Budno oko kamere zabilježilo je impozantne kadrove nemirnog toka krške rijeke Rječine kao i kadrove našeg najizdašnijeg izvorišta Zvir. Čitajući i istražujući rijeku Rječinu pronašli smo zanimljivu legendu o prekrasnoj djevojci Luciji.

Fotogaleriju učeničkih radova možete pogledati ::ovdje::

Priča je to o jednoj Luciji, Grobničanki (ili Gromišćici, ako
vam se tako više hoće), priča tužna i zato možda mrvu neprimjerena u pristižući
svečarski dan. Ali što ćemo, smatrajmo priču malim čitateljskim poklonom, a
znamo da se poklonima ne gleda u zube… Pozornica događaja je u gradskoj suburbiji, na Rječini pored
Lopače, gdje mještani znaju za dubok vir, naravno u danima kada je Rječina
snažnog tijeka, poslije jakih kiša, mnogima od njih slikovit, pomalo i
romantičnog ozračja. To mjesto nazivaju Lucijin, točnije Lucinski vir. Naziv
duguje objašnjenje lokalnoj legendi, za koju je lako moguće da je izrasla na
istinitom događaju. Zaronimo li u nju, kazat će nam kako u kraju tom življaše
jednom davno krasotica djevojka Lucija, o čijoj ljepoti daleko puče glas. A to
je značilo kako su sljedećim elementom pripovijesti brojni prosci, privučeni
onim čemu muški rod odoljeti niti zna, niti želi, niti može. Ali Lucija još bijaše
mlada i, kaže legenda, nije se još bio ni pravi prosac pojavio, pa djevojka
ostade zračiti svojoj okolini kao da je neodoljiv magnet. Sve će postati
drukčije, ili možda neće, kada se u pripovijest ušeta jedan od knezova
frankopanskih iz grada Grobnika. Krasna djeva zapela je i njemu za oko, pa se
potrudio privoliti djevu sebi, slao joj darove, ali – zaludu. Kaže pripovijest
da mu djeva odgovori kako je ona iz naroda, neplemenita porijekla, a knez si
treba potražiti para među sebi ravnima, među kneginjama. Jednom riječju, neka
je pusti nam miru.

To knezu Frankopanu milo ne bijaše, u prijevodu – čovo se
prilično razbjesni, bogat i ohol kakvi su već gospodari feuda, kako danas, tako
i jučer, kako strani, tako i domaći. Svijetli knez pošalje put Lopače svoje
„grabante“  (čitaj: grabežljivce, kneževskim
zakonom pokrivene barabe i razbojnike) da uhvate Luciju i dovedu je njemu pred
noge u tvrdi Grobnik grad. Tražiše je oni koliko god se moralo, ta bez nje se
vraćati pred kneževo mrko lice nije smjelo ako im je glava na ramenu mila. A
jest. Traži oni tamo, traži oni amo, pa kada Lucija jednom moraše protegnuti
korak uz Rječinu sama, ili joj se samo ushtjedne prošetati, prepriječiše djevi
put, opkoliše je i uhvatiše.

Kraj priče, u čvrstim muškim rukama? Taman posla. Luciju
krenuše vezati da bi je lakše posjeli na konja i krenuli s njom kao kneževskim
plijenom put Grobnika grada, ali se ona otme, potrči prema hučnoj Rječini i – s
litice se baci u duboki vir. Jezikova juha što su je u povratku popili knezovi junaci
harni ostaje manje zanimljiv dio pripovijesti o frakopanskim nasilnicima, za
efektan završetak mnogo je privlačnija informacija da je vir u tamošnjih
stanovnika ubrzo prozvan imenom hrabre Gromišćice.

Legenda nam se zaista jako svidjela, te smo ju odlučili pretočiti u strip. Svaki učenik je po svom nahođenju priču ilustrirao uz prigodni tekst. Naše uratke možete vidjeti u fotogaleriji.

Ujedno smo likovnom radionicom proslavili i Dan voda. Naši radovi bili su inspirirani temom VODA i njezinim značenjem za zdravlje i čovječanstvo. Kao pravi mali čuvari vode pisali smo i prigodne eko poruke o očuvanju i zaštiti VODE.