« Rujan 2024 » | ||||||
Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | 1 |
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 |
Književnicu Bojanu Meandžiju ugostili smo 11. travnja. Imali smo dva razloga za to: obilježili smo Dan hrvatske knjige (tada ćemo biti na proljetnim praznicima – 22. travnja) i imali uvodni sat za skorašnji posjet učenika osmih razreda Vukovaru. Naime, oni će dva dana boraviti u tom gradu kako bi učili povijest o njegovoj obrani 1991. godine i Domovinskom ratu.
A o Domovinskom ratu govorila im je, čitala ulomke svoga autobiografskog romana „Trči! Ne čekaj me…" i Bojana Meandžija. Ona je očima djeteta (počela pisati sa trinaest, a dovršila sa šesnaest godina) ispričala svoju priču o ratu, o ratnim zbivanjima u Karlovcu, o svom, odnosno o svim bezbrižno izgubljenim djetinjstvima i preživljavanju u takvim vremenima.
„Ne razmišljam mozgom djeteta, iako imam samo prokletih trinaest godina. Počinjem od sada živjeti nekim novim životom. Ugasila se vatra djetinjstva. Postajem zamišljena, iako mi lice i dalje zrači onim što posjeduju trinaestogodišnjaci.“
Nijedno dijete takvo što ne bi smjelo doživjeti nikada više…