HOLOKAUST- JEDNA RIJEČ, A TOLIKO OSJEĆAJA
Vjerujem da smo svi tijekom svojeg života barem jednom čuli za riječ holokaust. I ja sam je prije često čula, ali do sad nikada nije u meni probudila toliko osjećaja. Gledajući film "Nadarena djeca" u meni se nešto prelomilo. Ta divna djeca iz filma nisu za ništa bila kriva, a zapravo su najgore stradala. Bile su to dvije djevojčice i jedan dječak koji su imali jednu zajedničku stvar; ljubav prema glazbi. No, imali su i jednu razliku. Jedna djevojčica bila je Nijemica, dok su ovo dvoje bili Židovi. Unatoč razlici bili su najbolji prijatelji; sve dok ih okrutnost odraslih nije razdvojila. Znate li što me potaknulo na razmišljanje? Na razmišljanje me potaknulo pitanje djevojčice iz filma: "Koji je bio razlog svega toga?" U tom trenutku ja sam se zapitala isto. Nekako mi je bilo nevjerojatno da samo spremni učiniti nešto tako okrutno i tako gnjusno. Sad vas sigurno zanima kraj filma. Meni je osobno taj dio bio najgori. Na kraju filma djevojčica koja je bila Židovka umire. Umrla je, ni kriva ni dužna, zbog okrutnosti ljudi koji su željeli moć. Nije imala svoju djecu, nije se udala, nije završila školu. Samo je otišla s ovog svijeta, zbog drugih koji su to željeli. Mogla je toliko toga postići u svojem životu, a ti okrutni ljudi nisu joj dali priliku za život. Sad pogledajte nas. Rijetko tko naših godina spominje holokaust, rijetko tko se sjeća žrtvi, a najgora od svega je činjenica da neki za to nisu ni čuli. Mi imamo sve što ona djevojčica nije imala. Pohađamo školu, slobodno hodamo ulicom bez straha da će nas netko ubiti, imamo svoje obitelji. Kad bih se sad mogla naći oči u oči s glavnim krivcima za sve ovo upitala bi ih: " Je li bilo vrijedno?" Mislim da nije, iako često još i danas jedni drugima predbacujemo zbog razlika. Zašto jednostavno jedni druge ne prihvatimo takve kakvi jesmo? Bog nas je s razlogom stvorio baš takve. Srećom postoje ljudi koji to shvaćaju. Jedan od tih ljudi je Branko Lustig- hrvatski oskarovac. On je preživio holokaust, bio odvojen od majke dvije godine i izgubio oca. Slušajući njega kako priča sve te grozote koje je prošao, imala sam osjećaj kao da ja sve to prolazim kroz njegovu priču. Osjećaj nije bio nimalo ugodan. Način na koji su ubijali ljude, odnos prema tim ljudima i broj žrtava u meni je budio jezu. Upravo Branko Lustig bori se za to da se takav događaj nikada ne zaboravi. Obilazi razne škole pričajući učenicima svoju životnu priču i rijetko tko na nju ostane ravnodušan. Ovakvo što se više nikad nikome ne bi trebalo dogoditi pa je za kraj samo dovoljno reći: "Ne ponovilo se!"
Tihana Horvat 8.c.
PREDAVANJE O HOLOKAUSTU- biografija : BRANKO LUSTIG
Nakon filma na pozornicu je došao Branko Lustig. Počeo je pričati o svojim danima provedenim u koncentracijskim logorima i kako je sve započelo, ali i završilo.
Kada je imao samo devet godina sa svojim je roditeljima iz Osijeka došao u Međimurje (tadašnju Mađarsku). S mamom se skrivao, a otac je negdje otišao i više se nikad nije vratio. 1942. bili su odvedeni u Austriju. Tamo su ih stavili u vagone. Odveli su ih u logor Birkenau. U logoru su ga odvojili od majke. Bili su u jednoj prostoriji u kojoj su se morali skinuti i istuširati. Nakon toga su svima na ruku istetovirali broj. On je bio broj 3317. U krematoriju su svakodnevno palili mrtvace. Iz dimnjaka je izlazio crni, smrdljivi dim. Logoraši su kopali ugljen za petrolej u Kneževom rudniku (300 m dubine). Radili su 12 sati dnevno, osim nedjeljom. Iz Engleske su slali bombardere u Monowitz kako bi spalili logoraše, ali oni nisu bacili niti jednu bombu. Tamo je bilo sedam štrikova i vješali su svakog petog. Bio se prijavio za marš. Marširali su na zapad do jedne željeznice. Tamo su ih ubacili u vagone te su ih odveli u logor Dora. U vagonu mu se smrzla noga te su ga dva bolničara (Čeha) odvela u ambulantu. Tada je u Londonu dva mjeseca radio na nekom stroju sve dok ih Nijemci nisu evakuirali. Sve logoraše su odveli u logor Bergen Belsen. Tamo je sve smrdjelo po trulom mesu. To su bila tijela mrtvaca koje su morali zakopati. U hranu su im stavljali tifus. 27. travnja norveško-škotske trupe su ušle u logor. Tamo ga je jedan čovjek (Srbin Jovo) spasio. Izvukao ga je iz kreveta, čuo njegovu priču i rekao da mu je majka živa. Poslao ga je na trg gdje polazi jugoslavenski kamion sa zastavom. Taj ga je kamion trebao odvesti do majke, no on se popeo na krivi kamion te su ga izbacili usred šume. Zaustavio je jedan džip u kojemu mu je čovjek nazvao jugoslavensku komisiju i saznao gdje mu je majka. Sljedećega jutra je već bio s majkom.
Nakon toga Branko je odgovarao na naša pitanja.
Cijelo predavanje mi se svidjelo. Najviše me dirnulo kada je rekao da je njegova kćer istetovirala njegov broj kao sjećanje na njega te završetak filma. To što se tada dogodilo ne smije se više nikad ponoviti. Svi smo mi jednaki, ne smijemo osuđivati, vrijeđati i omalovažavati druge na temelju njihove vjere, rase, izgleda i drugog.
Jasmina Crnčec 8.c