14.2.2011.

Valentinovo jest, ali je i ponediljak pa nekako teško pada. Dobila od učenika lizalicu u obliku srca (a kolika je polizat ću je do Božića) i to kao drugi izbor (neće pomoći ulizivanje). Naime, odabranica njegovog srca odbila darak zbog nekoretnog ponašanja prema istoj. Jao i kuku!

U knjižnici Pero čita u maniri narodnog pjevača s publikom svojih kolegica i kolega, pjesmice vezane uz Valentinovo. Citiram: 

Netko voli crnu,. netko voli plavu,

a ja najviše volim od praseta glavu.

11.2.2011.

Svanuo je svima najdraži dan u tjednu - blaženi petak. Ali triba i njega preživiti jer nije baš da je svima drag od samog jutra. Tek nakon blok sata petaša počinje pravo značenje te riječi. Sva sreća da su pisali ispit pa je barem jedan sat bila "radna atmosfera".

Ima jedna lipa knjiga, listam je i čitam već par dana. Zove se "...sa srećom u džepu i osmjehom na licu". Baš se tako piše naslov, malim slovom (da me ne bi špotali) jer je to citat iz pjesme autora Luke Ritza, nasmrt pretučenog mladića kobne lipanjske večeri 2008. godine. Knjiga je puna crteža, stripova, psovki, ružnih riči, svega onoga čime se mladi danas bave, ali i pjesama, razmišljanja, sastava o raznim temama. Baš zanimljivo štivo, svima je preporučam. Možete je i naručiti na tel. 01/8885440, košta 100 kn, a sav prihod ide u humanitarne svrhe za rad Savjetovališta protiv nasilja djece i mladih.

I onda...

Skupljam hrabrosti i kucam na ravnateljeva vrata, najuljudnije i pristojnije što mogu pozdravim (kao prava uzorna učenica) i pitam dopuštenje da kupimo knjigu za knjižnicu. Smiješak i kimanje glave znak su da će naši učenici sljedeći tjedan imati priliku upoznati jednog svog vršnjaka. Aj, baš lipo.

Evo vam za kraj jedna kratka pjesma koju je napisao kao petnaestogodišnjak.

VIŠE MANJE

Htio sam,

nisam mogao.

Mogao sam.

Lažem.

Nisam.

Htio sam.

Samo sam...

Mogao sam...

Nisam htio.

Više-manje,

više manje nego više

...šutnja...

10.02.2011.

Zvoni mali odmor. Hahari sedmaši upadaju u knjižnicu, buka prelazi frekvenciju Splitskog brodogradilišta, Marko ostaje bez cipele prilikom Josipovog vježbanja mišića. Pedagoginja ima samo za reći: Ajme meni. Gordana veli: Ovo im je sastajalište. Nitko ne pita ni za kakvu knjigu. Instrumenti su na udaru... Ne znam grle li se ovi osmaši ili tuku, preslično izgleda. Zvoni početak sata, buka se smanjuje. Mir. Tišina. Bože, preživjeli smo...