Da li vaše dijete može skakati unazad?

Tekst za lokalne medije i roditelje.

Dr.sc. Ranko Rajović (autor NTC sustava učenja)

Počinje nova školska godina, prvašići kreću u školu, roditelji i učitelji su jednako uzbuđeni, posebno oni kojima je ovo prvi školarac u kući ili učitelji kojima je ovo prva generacija. Stariji učitelji kojima je ovo četvrta ili peta generacija dijele iste osjećaje, ali manjeg intenziteta. Imaju rutinu, iskustvo, znanje, postali su stručnjaci u komunikaciji s roditeljima, svladali su pedagoško -psihološke metode, znaju zavezati vezice na 8 načina, prepoznaju prve simptome dječjih bolesti. Oni bi morali više čuti, njihovo mišljenje može puno pomoći u strategiji formiranja novih generacija i tako pozitivno utjecati na budućnost koja neće imati razumijevanja za naše greške. Učitelji, koji rade 10 i više godina, primjećuju da je svaka nova generacija prvašića malo slabija u odnosu na prethodne dvije generacije. Slabiji su prije svega motorički. Slabija je pažnja, koncentracija, fond riječi je smanjen, opće znanje je slabije. I svaka nova generacija je slabija, a to znači samo jedno - da će se taj trend nastaviti, ukoliko nešto značajno ne promijenimo.

Pitanje možemo i drukčije postaviti. Što će biti s novim generacijama djece, ako budemo ostavili iste metode? Hoće li postati bolji? Jasno je da neće i to je dovoljan znak da moramo nešto  mijenjati.

Gdje i kada je nastao ovaj problem? Jasno je da je nastao u periodu prije škole? Kako ga uopće nazvati? Možda ovako - da li vaše dijete može skakati unazad? I kako pomoći roditeljima, jer ipak su oni ti koji provode najviše vremena s djecom? Jedino dodatnom edukacijom, predavanjima, putem medija i ukazivanjem na probleme koji se javljaju brzim promjenama u društvu.

Okruženje se jako brzo mijenja, a to je zapravo najveći faktor rizika za nove generacije. Mozak je dosad imao jasnu liniju razvoja, genetske kodove koji se aktiviraju i otključavaju u određeno vrijeme i pokreću razvoj misaonih procesa, povezujući nervne putove u vrhunski biokompjuter i to bi modernim rječnikom nazvali - formiranje hardvera. Biološki aktivatori formiranja hardvera jesu kretanje, trčanje, skakanje, okretanje, penjanje, sakrivanje, razmišljanje, povezivanje informacija, hodanje po strminama i kosinama, boravak u prirodi, na igralištima, jer u periodu ranog djetinjstva to sve osigurava povezivanje važnih regija mozga. Izostankom ključnih elemenata koji stimuliraju razvoj mozga, možemo očekivati promjene u strukturi mozga novih generacija. Upravo to pokazuju nova istraživanja, gdje se jasno vidi smanjenje pojedinih struktura velikog mozga, što može negativno utjecati na kognitivni razvoj djeteta.

Po svemu sudeći period prije škole je ključan za razvoj i povezivanje velikih regija mozga, a tu najvažniju ulogu imaju predškolske ustanove i roditelji. Sigurno je svima jasno da nikakva reforma obrazovanja neće pomoći ako ne uključimo roditelje i ako oni ne odrade svoj dio posla.

Edukacija roditelja će uskoro postati prioritet jer brze promjene okruženja stvaraju nove probleme, puno pitanja i roditelji često ne znaju kako se postaviti. Roditeljstvo je postalo mnogo ozbiljnije nego što je to bilo prije 40-50 ili više godina. Za početak, roditelji provjerite, da li vaše dijete može skatati unazad (uzrast 4-5 godina), može li podići prstenjak  kada raširi prste na čvrstoj podlozi, a da pritom ne pomakne i ostale prste (5-6) godina i da li zna zavezati vezice.

Jedan od vodećih stručnjaka za rani razvoj djece, dr.sc. Ranko Rajović, predavač na Pedagoškom fakultetu u Kopru (Odsjek neuroedukacijske nauke), suradnik UNICEF-a za rani razvoj i autor NTC programa uskoro počinje seriju tribina u Istri, o zanimanjima budućnosti i što čeka našu djecu za 10-15 godina i kako im pomoći.

Da li vaše dijete može skakati unazad?

Tekst za lokalne medije i roditelje.

Dr.sc. Ranko Rajović (autor NTC sustava učenja)

Počinje nova školska godina, prvašići kreću u školu, roditelji i učitelji su jednako uzbuđeni, posebno oni kojima je ovo prvi školarac u kući ili učitelji kojima je ovo prva generacija. Stariji učitelji kojima je ovo četvrta ili peta generacija dijele iste osjećaje, ali manjeg intenziteta. Imaju rutinu, iskustvo, znanje, postali su stručnjaci u komunikaciji s roditeljima, svladali su pedagoško -psihološke metode, znaju zavezati vezice na 8 načina, prepoznaju prve simptome dječjih bolesti. Oni bi morali više čuti, njihovo mišljenje može puno pomoći u strategiji formiranja novih generacija i tako pozitivno utjecati na budućnost koja neće imati razumijevanja za naše greške. Učitelji, koji rade 10 i više godina, primjećuju da je svaka nova generacija prvašića malo slabija u odnosu na prethodne dvije generacije. Slabiji su prije svega motorički. Slabija je pažnja, koncentracija, fond riječi je smanjen, opće znanje je slabije. I svaka nova generacija je slabija, a to znači samo jedno - da će se taj trend nastaviti, ukoliko nešto značajno ne promijenimo.

Pitanje možemo i drukčije postaviti. Što će biti s novim generacijama djece, ako budemo ostavili iste metode? Hoće li postati bolji? Jasno je da neće i to je dovoljan znak da moramo nešto  mijenjati.

Gdje i kada je nastao ovaj problem? Jasno je da je nastao u periodu prije škole? Kako ga uopće nazvati? Možda ovako - da li vaše dijete može skakati unazad? I kako pomoći roditeljima, jer ipak su oni ti koji provode najviše vremena s djecom? Jedino dodatnom edukacijom, predavanjima, putem medija i ukazivanjem na probleme koji se javljaju brzim promjenama u društvu.

Okruženje se jako brzo mijenja, a to je zapravo najveći faktor rizika za nove generacije. Mozak je dosad imao jasnu liniju razvoja, genetske kodove koji se aktiviraju i otključavaju u određeno vrijeme i pokreću razvoj misaonih procesa, povezujući nervne putove u vrhunski biokompjuter i to bi modernim rječnikom nazvali - formiranje hardvera. Biološki aktivatori formiranja hardvera jesu kretanje, trčanje, skakanje, okretanje, penjanje, sakrivanje, razmišljanje, povezivanje informacija, hodanje po strminama i kosinama, boravak u prirodi, na igralištima, jer u periodu ranog djetinjstva to sve osigurava povezivanje važnih regija mozga. Izostankom ključnih elemenata koji stimuliraju razvoj mozga, možemo očekivati promjene u strukturi mozga novih generacija. Upravo to pokazuju nova istraživanja, gdje se jasno vidi smanjenje pojedinih struktura velikog mozga, što može negativno utjecati na kognitivni razvoj djeteta.

Po svemu sudeći period prije škole je ključan za razvoj i povezivanje velikih regija mozga, a tu najvažniju ulogu imaju predškolske ustanove i roditelji. Sigurno je svima jasno da nikakva reforma obrazovanja neće pomoći ako ne uključimo roditelje i ako oni ne odrade svoj dio posla.

Edukacija roditelja će uskoro postati prioritet jer brze promjene okruženja stvaraju nove probleme, puno pitanja i roditelji često ne znaju kako se postaviti. Roditeljstvo je postalo mnogo ozbiljnije nego što je to bilo prije 40-50 ili više godina. Za početak, roditelji provjerite, da li vaše dijete može skatati unazad (uzrast 4-5 godina), može li podići prstenjak  kada raširi prste na čvrstoj podlozi, a da pritom ne pomakne i ostale prste (5-6) godina i da li zna zavezati vezice.

Jedan od vodećih stručnjaka za rani razvoj djece, dr.sc. Ranko Rajović, predavač na Pedagoškom fakultetu u Kopru (Odsjek neuroedukacijske nauke), suradnik UNICEF-a za rani razvoj i autor NTC programa uskoro počinje seriju tribina u Istri, o zanimanjima budućnosti i što čeka našu djecu za 10-15 godina i kako im pomoći.