Osnovna škola "Retfala" Osijek

Solidarnost nije ništa čudno ni strano; svi smo se susreli s njom. Mogli bismo ju definirati kao želju da pomognemo drugome, odnosno pomaganje onome komu je pomoć potrebna. U Hrvatskoj, u Europi solidarnost smatramo dijelom svakodnevnog života. Ona je oblik pristojnog ponašanja, dio bontona. Još u vrtiću uče nas da trebamo pomagati jedni drugima. No, jesmo li, svatko od nas, doista solidarni? Ponekad se čini se da je možda ipak pogrešno učiti nas tome tako rano, jer izgleda da mnogi dok odrastaju zaborave što su ih učili.

Već u osnovnoj školi sami smo sebi daleko najvažniji. Većina će nas, ako se upravo želimo igrati, bez grižnje savjesti odbiti prijateljevu zamolbu da mu objasnimo što smo radili u školi. Često se događa da na satu radimo nešto za što će ocjenu dobiti samo nekoliko najbržih. Kada nas tada netko pita da mu objasnimo zadatak, hoćemo li zastati, staviti svoju ocjenu na drugo mjesto i pomoći mu da shvati gradivo, koje će trebati znati i u ispitu kojeg će morati predati? Većina nas neće, iako to vjerojatno nikad ne bi naglas priznali da ih netko pita.
 

BAŠ SAM DOBAR

Što smo stariji, to manje razmišljamo o tome da bismo uopće trebali biti solidarni. Ponekad nam čak i učitelji ne pomažu, rabeći rečenicu, sad već izreku: „Ne brini se ti za njega, već za sebe!“. Vjerujte, čula sam ju već mnogo puta dok sam učiteljici pokušavala objasniti da sam nekom pod satom objašnjavala gradivo, a ne raspravljala o nečijoj odjeći ili frizuri.

Međutim, ne mogu nas učitelji, kao ni bilo tko drugi, natjerati da budemo solidarni, jer je solidarnost, prije svega, želja da pomognemo. Moramo sami poželjeti uraditi nešto dobro, pomoći nekome, objasniti mu gradivo koje ne shvaća, dati neku odjeću u Caritas, sudjelovati u dobrotvornoj akciji koja se provodi u školi ili izvan nje. Naši roditelji i učitelji mogu i trebaju našu solidarnost usmjeriti u pravom smjeru, ali ostalo je na nama. A svakako bismo se trebali potruditi, trebali bismo suosjećati s onima kojima je teško, koji ne mogu bez naše pomoći.
Mnogi će učenici vrlo sigurno izjaviti da stalno pomažu, ma, svima oko sebe. No, čine li to zato što žele pomoći, ili jer se to od njih očekuje? Žele li to učiniti anonimno, ili računaju s tim da će završiti u novinama ili na televiziji? Biste li odbili pomoći nekome a da drugi ljudi ne saznaju kako ste vi dobri? Najčešći odgovor učenika na pitanje zašto bi sudjelovali u humanitarnoj akciji u kojoj bi s učiteljima i drugim učenicima trebali odnijeti neke stvari potrebitim obiteljima bio je – zbog dobrog društva ili da ispadnu dobri pred razrednicom.

NESTANI, NEMAM VREMENA

Očigledno, teško je istinski biti solidaran, čak i u državama u kojima je to dio pristojnog ponašanja, u kojima to djecu uče još od malih nogu. Možete li zamisliti kako je to na mjestima na kojima nije tako – primjerice, u mnogim dijelovima Afrike – gdje se djecu uči da se moraju boriti za sebe gdje god mogu, kad god mogu, kako god mogu? Ako ih uopće ima tko učiti. Kako je djeci koja odrastaju okružena ratom, bolestima i siromaštvom, koju uče da je najvažnije ostati živ i što zdraviji, jer nema ni lijekova ni novca za njih?

Čini se da je tamo solidarnost na zadnjem mjestu – važnije je pobrinuti se za sebe, nego za druge, jer se o sebi brineš samo ti. Mnogi ljudi žive u uvjetima kakve ne možemo ni zamisliti, bez tekuće vode, u malenim kolibicama izgrađenima od blata… Nije iznenađujuće da su tamo bolesti vrlo česte, jer od prljave vode ljudi se često razbolijevaju, a ne mogu si priuštiti lijekove. Oboljeti najčešće ne znači živjeti teži život, nego umrijeti. Zato se svi panično boje zaraze i bolesnike izbjegavaju, izbacuju iz sela, ponekad i ubijaju, samo da bi pokušali spriječiti zarazu. U takvome svijetu, strah i borba za vlastiti život važniji su od solidarnosti. Što je najgore, čak i oni koji bi možda htjeli biti solidarni, ne mogu učiniti mnogo, jer nemaju čime pomoći – ako ti susjed s dvoje malene djece umire od gladi, naravno da ćeš mu htjeti dati hrane. Ali što ako ju ni ti nemaš?!

Zato bismo solidarnost trebali smatrati darom, privilegijom, dokazom da smo sretni, a ne nekom kaznom, teškim zadatkom koji moramo izvršavati protiv naše volje. Kada sljedeći put poželite nekome tko vas moli za pomoć reći da nestane, jer vi nemate vremena, sjetite se izgladnjele afričke djece i pokušajte zamisliti što bi oni dali da mogu pomoći nekome, jer imaju nešto što bi moglo pomoći drugome. Čak i ako je to nešto samo znanje nastavnog gradiva kojeg nekom treba objasniti.