Osnovna škola "Retfala" Osijek

DO ŠKOLE TI TREBA PETNAESTAK MINUTA POLAGANOG HODA. TI U ŠKOLU KREĆEŠ:

Ako si 1. razred: NAJKASNIJE u 7,30, žuriš, treba stići prije "puštanja", najbolje još i malo ranije, treba uhvatiti prvo mjesto u redu pred školom.

Ako si 3. razred: krećeš oko 7,30, polako, smireno. Ima vremena, stići ćeš taman na vrijeme da staneš u red i ne moraš brinuti o kašnjenju.

Ako si 6. razred: krećeš oko 7,40, stižeš na "puštanje", ili malo kasnije, opušteno ulaziš u školu, imaš vremena za sve.

Ako si 8. razred: krećeš najranije u 7,45. Letiš do škole, trčiš mini maraton, ulijećeš na zvono bez daha i ponosiš se sobom - ako si došao NA zvono, znači da nisi došao POSLIJE zvona.

DAN SE NASTAVLJA, KRENUO SI U UOBIČAJENO VRIJEME, ALI IPAK KASNIŠ, ULAZIŠ U UČIONICU U 8,05.

Ako si 1. razred: na rubu suza opravdavaš se učiteljici i moliš ju i preklinješ da te ne upiše.

Ako si 3. razred: ispričaš se, objasniš zašto te nije bilo, još jednom napomeneš da ti je žao, da si zbilja krenuo na vrijeme...

Ako si 6. razred: ispričaš se, kažeš da semafor nije radio pa nisi mogao prijeći cestu, zaglavio ti se ključ ormarića u bravi, ili neku sličnu pričicu, sve samo da se spriječi neopravdani.

Ako si 8. razred: ulaziš u učionicu, ispričaš se što kasniš, raspitaš se i saznaš da te učiteljica još nije upisala, pa se skriješ u zadnju klupu iza nekoga ogromnog u nadi da će zaboraviti da si zakasnio.

I ONDA, KATASTROFA SE NASTAVLJA, SHAVĆAŠ DA SI TREBAO NAPISATI ZADAĆU, KOJU SI, NARAVNO, ZABORAVIO.

Ako si 1. razred: još pod odmorom tražiš učiteljicu i ispričavaš se zbog zadaće, moliš ju da napišeš za sutra, gotovo si na rubu suza koliko ti je žao što si ju zaboravio.

Ako si 3. razred: cijeli odmor provedeš sam pišući zadaću, pomalo si zabrinut kad ju učiteljica pregledava, ali na kraju sve prođe da ona i ne sazna što se dogodilo.

Ako si 6. razred: prepišeš od nekog bez imalo grižnje savjesti, to ti je već skoro uobičajeno.

Ako si 8. razred: razmišljaš o prepisivanju, ali kad shvatiš da treba prepisati skoro pola stranice, odustaješ od toga i jednostavno se nadaš da učiteljica ovaj put ne će baš tebi pregledati zadaću.

VEĆ JE PROŠLO POLA DANA, NADAŠ SE DA ĆE NAPOKON KRENUTI NA BOLJE, KAD ODJEDNOM, ZABORAVLJENI PETOMINUTNI IZ MATEMATIKE. KAD POGLEDAŠ ISPIT, SHVATIŠ DA JE JEDINO ŠTO ZNAŠ NAPISATI SVOJE IME I PREZIME.

Ako si 1. razred: trudiš se koliko možeš, razmišljaš o svakom zadatku, nešto i napišeš, zadnji predaješ listić, preklinješ da odmah sutra ispraviš.

Ako si 3. razred: malo pišeš sam, malo škicaš u tuđe listiće, sklepaš bar pola zadatka, predaš listić i glumiš nevinašce, nadaš se da će ipak biti nešto od toga.

Ako si 6. razred: još pod odmorom si čuo od učenika iz drugih razreda da će biti petominutni, saznao si neke zadatke, napisao šverc, i laganica prepisivanje od onog s kim sjediš u kombinaciji sa švercom daju bar trojku, što je tebi i više nego dovoljno.

Ako si 8. razred: čim dobiješ listić pitaš učiteljicu kad je ispravak, kratko ga pregledaš,  možda nešto prepišeš ako dobiješ priliku i predaš, nema smisla da se mučiš kad nije moguće da dobro napišeš, a možeš to i ispraviti.

NAPOKON SE I MATEMATIKA BLIŽI KRAJU, KAD ODJEDNOM ZVONI PET MINUTA RANIJE, NO UČITELJICA TO NIJE PRIMIJETILA.

Ako si 1. razred: ti se odmah javljaš učiteljici i vičeš svima iz razreda da ostanu na mjestima jer se sat nastavlja.

Ako si 3. razred: kažeš učiteljici, ali tek početkom sljedećeg sata, tako da zna da se dogodilo, ali ipak vas ne može zadržati u učionici.

Ako si 6. razred: kažeš svima u razredu, zajedno se smijete dok izlazite iz učionice, a kad učiteljica pita što se događa, nitko joj ne odgovara.

Ako si 8. razred: s nekoliko prijatelja trčiš do dežurnog gledati kako dežurna učiteljica viče na njega (ako je stroga) ili da mu zahvališ i obećaš čokoladu zbog skraćene matematike, ako dežurna učiteljica još nije stigla do njega.

PREŽIVIO SI I DO ZADNJEG SATA, KOJI IMAŠ S RAZREDNICOM. NEKOLIKO MINUTA PRIJE ZVONA ONA KAŽE DA JOJ TREBA POMOĆ DA UREDI JEDAN PANO U HOLU I ZAMOLI DA SE JAVE UČENICI KOJI BI HTJELI OSTATI U ŠKOLI JOŠ JEDAN SAT I OBAVITI TO.

Ako si 1. razred: javljaš se, kao i skoro svi u razredu, skakućeš u stolici, vičeš „Ja bih, mogu ja, ja ćuuu!“ u nadi da će učiteljica baš tebi podariti taj prestižni zadatak.

Ako si 3. razred: pričekaš da vidiš tko će se javiti, pa ako se jave tvoja simpatija ili najbolji prijatelji, javljaš se i ti.

Ako si 6. razred: prvo se ne želiš javiti, ali kada shvatiš da imaš tri iz predmeta kojeg predaje tvoja razrednica, odlučiš se javiti i malo ulizivati, tko zna, možda ta trojka postane klimava petica.

Ako si 8. razred: ne pada ti na pamet javiti se, makar padao predmet koji tvoja razrednica predaje. Kada učiteljica shvati da se nitko ne će javiti i počne prozivati, prvo se skrivaš iza nekoga velikog ispred sebe ili spustiš pogled u neku bilježnicu, a ako te ipak prozove, izmisliš neku dodatnu, dopunsku, ispravak, sve samo da ne moraš ostati još jedan sat u školi.

MISLIŠ DA SI U RAJU, KREĆEŠ KUĆI, NI SAM NE VJERUJEŠ DA JE OVAJ DAN ZAVRŠIO, KAD ODJEDNOM NETKO TRČI ZA TOBOM I VIČE TI DA SI TREBAO IMATI JOŠ JEDAN SAT, NEKU DOPUNSKU NA KOJU, REKLA TI JE UČITELJICA, MORAŠ DOĆI ILI ĆEŠ DOBITI NEOPRAVDANI.

Ako si 1. razred: trčiš natrag u školu što brže možeš, ulijećeš u učionicu, posramljeno sjedaš u zadnju klupu i prepisuješ s ploče sve što su dosad napisali.

Ako si 3. razred: polaganim hodom vraćaš se u školu, ispričavaš se što kasniš, počinješ pratiti s ostalima.

Ako si 6. razred: nakon pomnog razmišljanja ipak se odlučuješ vratiti do škole, ulaziš desetak minuta prije kraja sata, objašnjavaš učiteljici što se dogodilo, i ne izvadiš knjige, ali pratiš što se događa još tih nekoliko minuta.

Ako si 8. razred: majko mila, poslije šest sati još da se vraćaš do škole, pa toliko snage ipak nemaš. Ne vraćaš se u školu, a sutra i ne pokušavaš slagati da si išao k ortodontu, ortopedu ili nekomu drugom liječniku čija specijalnost zvuči toliko čudno da svi vjeruju da ti to ne bi mogao izmisliti.

Tako to obično ide. Ne znači da nema drugačijih učenika, koji će i u osmom razredu trčati na dopunsku koju su zaboravili, ili onih koji će u prvom razredu u ispitu prepisivati od slova do slova. Ako ste se prepoznali u ovim opisima, to znači da ste posve uobičajeni učenik ove škole koji ju, što ju bolje upoznaje, pokušava što više prilagoditi sebi, truditi se više za sate koji ga zanimaju, manje za one koje mora pohađati, ali u njima ne vidi svrhu i ne zanimaju ga.

Mali savjet za sve koji su takvi: znam da vam matematika, kemija, fizika ili neki drugi predmet vjerojatno nije baš najdraži i najuzbudljiviji, ali potrudite se barem malo, jer tko zna kad će vam to trebati i kad će vam biti žao što ne možete objasniti neki zadatak preslatkom dečku/preslatkoj curi s kojom ćete sjediti u klupi. Recimo, možda već u srednjoj.