Osnovna škola "Retfala" Osijek

Nakon što je već četvrtu godinu zaredom dobio nagradu MZO-a kao jedan od 500-tinjak najuspješnijih odgojno-obrazovnih radnika u Republici Hrvatskoj, želimo vam predstaviti našega učitelja Geografije i, donedavno, višegodišnjega koordinatora Tima za projekte - Mirka Andrića. Poznat je kao učitelj koji mnogo radi i mnogo daje, kao osoba koja rado i uspješno surađuje i pomiče granice. Osoba o kojoj se često govori. No, najbolje je o njemu vjerojatno pitati – srednjoškolce, bivše i sadašnje.

Kako se postaje jedan od "513 najuspješnijih djelatnika u području obrazovanja"?

Uh! Teško pitanje… Drago mi je što pitanje u sebi obuhvaća proces jer o njemu zaista i jest riječ. Jasno je da govorim iz svoje pozicije; ne mora to biti slučaj kod svih dobitnika/dobitnica u ovom nagrađivanju. Budući da sam dobitnik već četvrti put uzastopno, i kod sebe samoga vidim promjene unutar proteklih godina. Nagrada se formalno dodjeljuje onima koji ispune kriterije i pri tome ostvare najveći broj bodova. Bodovanje pokriva širok raspon aktivnosti i kolegicama i kolegama najsličnije je bodovanju pri napredovanju u zvanju. Kako sam ove godine pripremao dokumentaciju za napredovanje u zvanju, pripremljeno sam neznatno preoblikovao te poslao i na ovogodišnji natječaj za koji sam najmanje mislio da ću nagradu i dobiti jer sam cijelo prvo polugodište prošle nastavne godine bio na roditeljskom dopustu. 

Dakle, potrebno je ispuniti formalno tražene kriterije koji se različito boduju, od kojih ću nabrojati samo neke: rad s učenicima/učenicima na natjecanjima, predavanja, izlaganja i seminari, objavljivanje radova i otvorenih obrazovnih sadržaja, rad na projektima, organizacija događaja, rad na unapređenju škole i obrazovnog sustava itd. 

DRAGULJI UČITELJSKOGA POSLA

Što od toga smatraš najvažnijim?

Ono što smatram važnijim i kako vidim svoj put ka ovim nagradama je velik rad na brojnim poljima, neprestano propitivanje, usavršavanje i proširivanje suradnje od lokalne do međunarodne razine. Zaista mnogo radim, pa ovo nagrađivanje vidim i kao jednu od satisfakcija na tom putu. Naglašavam „putu”, a ne cilju, jer ove mi nagrade nikada nisu predstavljale cilj već jedan od koraka. Volim reći da ne prikupljam bodove, već oni jednostavno sami dolaze kao zbir svih aktivnosti. Često i zaboravim prikupiti sve te silne potrebne potvrde pa imam puno posla pri kraju natječaja. Poneke i ne uspijem prikupiti i svejedno ih bude dovoljno.

Rekao sam ovih dana i svojim učenicima i učenicama koji su mi čestitali kako ću biti najsretniji ukoliko oni sami u učionici prepoznaju kako imaju kvalitetnog učitelja. Nikakve nagrade i aktivnosti ne mogu zamijeniti onaj pravi, izravni kontakt i rad s učenicima u razredu. To je najvažniji dio oko kojeg se treba vrtjeti sav rad učitelja. I baš me ovih dana susreću učenici i učenice koji su otišli u srednju školu zahvaljujući na izvrsnim temeljima iz geografije. To su prave nagrade i mali dragulji našeg učiteljskog posla. 

Kakav bi trebao biti dobar suvremeni učitelj?

Suvremeni učitelj treba biti čovjek ovog trenutka i ovog vremena. Fakultet nam je dao potrebna znanja, vještine i vrijednosti koje nikako ne bi trebale ostati zamrznute u vremenu. Stoga se, uz puno fleksibilnosti i spremnosti na promjene, suvremeni učitelj mora usavršavati, osluškivati duh zajednice i razreda, te uvijek gledati korak unaprijed. Učenici i učenice su ionako uvijek ispred nas više koraka pa je i jedan korak iza - zakašnjenje. Suvremeni učitelj ne smije zaboraviti da su, važnije od stručnih znanja i vještina,  vrijednosti o radu, poštenju, nasljeđu, zajednici u kojoj živimo, ljudskim pravima i nenasilju jedne od glavnih tekovina našeg rada koje bi učenici i učenice trebali ponijeti iz svojih učionica. Iako se ne sjećamo svega što smo i sami učili od naših učitelja, itekako se sjećamo pouka i ljudskih vrijednosti koje su nam u nekom trenu prenijeli.

NAŠI UČENICI MOGU U SVIJET BEZ SRAMA

Ističeš životne vrijednosti koje nikako ne smijemo zanemariti. No školi je sve teže biti u tome uspješnom jer nasuprot sebi ima nevjerojatnu moć (prije svega) digitalnih medija koji djeci nameću često problematične vrijednosti, što pritom ni mnogi njihovi roditelji ne uspiju zapaziti i/ili spriječiti. Kako se s tim boriti?

Slažem se da je školi sve teže biti uspješnom u promoviranju određenih životnih vrijednosti, ali ne bih nasuprot tome stavio kao najveću prepreku digitalne medije. Mislim da je još uvijek obitelj krug iz kojeg se oblikuju najvažnije životne vrijednosti koje onda mogu pod utjecajem drugih čimbenika biti dodatno (pre)oblikovane. Današnje društvo živi u neprestanim tranzicijama i u vremenu rušenja autoriteta. U tom se procesu većina teško snalazi i neprestano propitkuje. Napokon, snaga digitalnih medija samo je jedna od onih koji propituju iznova vrijednosti, a rekao bih da je njihova (negativna) snaga na odgoj djece utoliko manja ukoliko roditelji više snage ulažu u odgoj djece. Da, biti roditelj je danas izazovnije i mnogo je ometača, ali svjedoci smo da mnogim roditeljima to još uvijek polazi za rukom. Smatram da su još uvijek, ukoliko postoje, iskrena briga i stalna pažnja koju u odgoju pokazuju prije svega roditelji, a zatim i odgojno-obrazovni radnici, snažnije.

Kako ocjenjuješ hrvatski školski sustav? Što bi u njemu promijenio kako bismo svi zajedno bili uspješniji?

Mislim da je hrvatski obrazovni sustav - dobar. Kao što kažem i svojim učenicima, „dobar” je ocjena „tri”. Ima jako puno prostora za napredak na svim razinama. Smatram da naši učenici i učenice bez ikakvog srama mogu otići bilo gdje u svijetu i istaknuti kako se obrazovali u našem javnom obrazovnom sustavu. Imao sam priliku biti u više finskih škola (sustav koji se ističe kao europski najbolji), ali i putem brojnih Erasmus suradnji zaviriti u škole i obrazovne sustave diljem Europe. Ta su mi iskustva umnogome pomogla u radu i stvaranju cjelovitije slike. 

Smatram da su ljudi ključ svakog sustava i da materijalni uvjeti, koliko god bili važni, nisu ključni. Po njima mi ne zaostajemo za europskim prosjekom i često se iznenadimo kada vidimo kako smo od mnogih po materijalnim uvjetima bolji. Ističem to zbog toga što često navodimo upravo te materijalne uvjete kao ključ poboljšanja. Kao da bi „pametne ploče” u učionicama, naše učenike i učenice odmah učinile „pametnima”. Kao da bi naš sustav u finskoj školi postizao finske rezultate. 

Mislim da nam je potrebna stvarna sustavna reforma koja znatno treba promijeniti načine upravljanja, kurikulume, načine poučavanja i modele rada. Sustav nam je krut, konzervativan na promjene, isuviše politiziran i nedemokratičan. Velika prijetnja sustavu je nizak društveni položaj obrazovnih radnika što profesiju čini nepoželjnom, nastavničke smjerove na fakultetima sve praznijima, a kvalitetu radnika koji ulaze u sustav sve slabijom. 

JAKO SAM RADOZNAO I NE STIGNEM

Kako naš posao doživljavaju učenici odnosno roditelji?

Nisam niti učenik, a još uvijek niti roditelj učenika unutar osnovnoškolskog obrazovanja, pa mogu suditi samo prema dojmovima i istraživanjima s kojima sam upoznat. Znam ponekad pitati učenike i učenice žele li i oni biti učitelji/učiteljice. Prvo slijedi čuđenje, onda negativan odgovor, a zatim objašnjenje u kojem kao da se boje uvrijediti me svojim negativnim stavom prema poslu učitelja. Dio njih će reći da ima puno veće planove, pa naš posao doživljava vrlo niskim na ljestvici mogućih profesionalnih postignuća, dio se ne želi baviti obrazovanjem, a dio otvoreno priznaje kako ne bi imali strpljenja za rad s djecom. Ono što je svakako očito, naš posao pada sve niže na ljestvici vrijednosti, za što je odgovorno puno vanjskih čimbenika (npr. relativizacija i propitivanje svih javnih poslova, relativno zaostajanje plaća), ali i unutarnjih (npr. pad profesionalizma unutar struke). Upravo će velik broj svih zaposlenika unutar obrazovnog sustava reći kako je suradnja škole i roditelja trenutno nikad zamršenija, sve izazovnija i kompleksnija. Dok je sve jači negativan doživljaj i prevelik pokušaj za uplitanje u rad učitelja i učiteljica prisutan kod dijela roditelja, istovremeno je kod velikog broja njih bila iskazana velika podrška našem posljednjem velikom štrajku iz 2019. godine. 

Što su tvoje osobne radosti i hobiji, što te oplemenjuje i pomaže ti duhovno rasti?

Moja najveća osobna radost je moja obitelj. Uz nju osobno rastem i nalazim podršku za profesionalni rast. Volim raditi, ali jednako tako volim i ne raditi. Kvalitetan odmor je ključan, ali i mjesto inspiracije jer uvijek nešto povežem s radom u učionici. Kada sam na nekom od srećom čestih putovanja i izleta, nerijetko pronađem zanimljivu stijenu, priču ili fotografiju koja se onda nedugo zatim nađe u učionici. Volim voziti bicikl i dolazak njime na posao moja je velika radost i ono što mi omogućava da opuštenije s njega odlazim i dolazim. Volim čitati, planinariti, slušati glazbu, dobro jesti i provoditi vrijeme s obitelji i prijateljima. Volim hrvatski folklor i tradiciju jer smatram da iz nje možemo mnogo toga crpiti, a pritom ostati otvoreni svijetu i promjenama. Zapravo, jako sam radoznao i često ne stignem popratiti sve što bih htio, pa je traženje ravnoteže i kompromisa u svakom novom danu velik izazov.

Razgovarao: Marinko Plazibat