Osnovna škola "Retfala" Osijek

Neka požure malo, neka ljudima daju prigodu

Prilazim bliže, i osmjehnem se ugledavši predivnu rijeku čije se kapi lome pod svjetlošću rasvjete. Osvrnem se oko sebe i ugledam mnoštvo ljudi koje i ne primjećuje ovo čudo. Ne vide bogatstvo ovoga grada, njegovu ljepotu, njegovu moć. Vide samo sebe, zaposlene i uvijek u trku. Nemaju niti vremena zastati i zahvaliti na svemu što im je Bog pružio. Ma, što mi tu možemo promijeniti?

Sebe, možda. Jedino na se utječemo.
 

Osijek, na istoku Hrvatske, najljepši mi je grad na svijetu. To je grad po svačijoj mjeri; pristupačan. Pun je ljudi, zaposlenih, zamišljenih ljudi koji žurno koračaju ulicama svoga grada pokušavajući stići do odredišta. Upotpunjen zvukovima ljudskih glasova, žamora koraka, šumova vjetra uz obale Drave, Osijek je grad u kojemu se može živjeti osamljeno i tiho, a ipak javno, živo.

Stojim na trgu. Iznad mene milijun zvjezdica osvjetljuje noć. Žamor je svuda. Pogledam lijevo - dvoje starih ljudi sjedi na klupi. Pričaju. Dive se predivnoj fontani. Ona upravo jest nešto što se ističe. Osvijetljena zvijezdama svoje kapljice razbacuje po prolaznicima, žubori neobičnim zvukom. Njene kapljice su raznih boja. Crvene, plave i zelene boje privuku malu djevojčicu. Pogledavši u fontanu nasmije se glasno i uzvikne: „ Mama, gle! “ Njezin smijeh ispuni tihu, tamnu noć.

UMORAN, S OSMIJEHOM NA LICU

Nasmiješim se i krenem dalje, prema konkatedrali sv. Petra i Pavla. Zastanem pred visokom građevinom. U noći, stvara u tebi osjećaj malenog nemoćnog bića. Približim se crvenoj građevini. Prišavši bliže ugledam tamna, masivna, teška drvena vrata – ulaz. Dodirnem ih, u želji da uđem, te se iznenadim hrapavošću starih vrata. Ušavši unutra osjetim miris svijeća. Zatvorim oči, oslušnem. Začujem žurne korake muškarca. Otvorim oči i ugledam starog svećenika sijede kose kako korača otmjenim oltarom prepunim zlatnih nijansi i cvijeća raznih boja. Koje ipak ne izgleda šareno, već upotpunjeno, lijepo. Priđem naprijed, sjednem i pomolim se. Zatim ustanem i tihim koracima izađem iz crkve.

Pogledam uokolo i pokušavam razmisliti kako bih mogla stići do Tvrđe. U znak odgovora iz daljine začujem zvuk struganja tramvajskih tračnica.  Posegnem u džep i izvučem novac kako bih si platila kartu. Potom krećem prema stajalištu razgledavajući ljude oko sebe. Ugledam mladu ženu kako žurno hoda prema Dravi. Naspram ostalih ljudi izgleda vrlo otmjeno. U usporedbi sa starom bakicom koja si maramom pokušava zaštititi glavu od hladnog vjetra što je počeo puhati, s mladom ženom koja polako gura kolica svoje kćeri dok ona, pak, proučava neobičnu vazu s velikim cvijetom. Tada stižem na stajalište.

Ulazeći u tramvaj pogledam vozača. Čini se umoran, ali mi ipak, s osmijehom na licu, pruža moju kartu. Zahvalim se i sjednem na prvu slobodnu stolicu. Tramvaj se naglo počne kretati prema našemu odredištu. Prolazeći kraj kuća razmišljam o dobu u kojem su sagrađene. Tad je sigurno bilo lijepo živjeti; lakše, možda. Svijet je svuda jednako funkcionirao. Postojala su određena pravila kojih se moralo pridržavati. Sve je bilo određeno i unaprijed se znalo kako će se što napraviti, a sada se mijenja iz dana u dan. Svijet mnogo drukčiji nego prije, to se jasno vidi.

SVE BLIŽE TVRĐI

„Tvrđa“, začujem glas vozača. Izlazeći iz tramvaja zapuhne me hladan vjetar. Brzo navučem svoj kaput i zakopčam sva puceta. Nikad prije zima nije stigla ovako brzo. Prilazeći Tvrđi promotrim zgrade osječkih gimnazija. Vidi se da su stare jer ovakve gole, debele zidova nigdje više nećete pronaći. Na njima se kose prošlost, njen izgled, i budućnost, te kamere, koje kao da su greškom postavljene.

Dolazim do rondela, malenog trga koji je spomenik dvama osvajačima Nobelove nagrade – Leopoldu Ružički i Vladimiru Prelogu. U središtu tog trga nalazi se fontana, mala, lijepa fontana koja razbija zvuk monotone noći. Prošavši fontanu spotaknem se o nepravilnu staru cestu. Ah, kako je samo teško hodati ovdje.

Stižem do glavnog trga u Tvrđi. Zastanem na tren i namrštim se prekrivenom spomeniku Kuge. Duže ga vrijeme popravljaju, barem 3 godine, no još ga uvijek nisu do kraja uredili. Neka požure malo, neka ljudima daju priliku da upoznaju prošlost, da se s njome suoče. Nastavim hodati prema Dravi i uživam u bogatstvu pogleda.

PLEŠEM U HODU

Svuda su oko mene mladi veseli ljudi. Šeću se i ljubavni parovi, dok neki sjede na kamenim klupama i griju se stišćući se jedno uz drugo. Zvuk glazbe dopire iz kafića, pa i ja zaplešem u hodu. Što sam bliže našoj rijeci, to je vjetar jači, oštriji. Postaje mi vrlo hladno. Jače se stisnem u sebe, i požurim. Već čujem šum rijeke što žurno teče niz kanal.

Prilazim bliže, i osmjehnem se ugledavši predivnu rijeku čije se kapi lome pod svjetlošću rasvjete. Osvrnem se oko sebe i ugledam mnoštvo ljudi koje i ne primjećuje ovo čudo. Ne vide bogatstvo ovoga grada, njegovu ljepotu, njegovu moć. Vide samo sebe, zaposlene i uvijek u trku. Nemaju niti vremena zastati i zahvaliti na svemu što im je Bog pružio. Ma, što mi tu možemo promijeniti?

Sebe, možda. Jedino na se utječemo.

Tea Magdić, 8.b - 2010./2011.

PRILAŽEMO JOŠ NEKOLIKO PUTOPISA:

Priloženi dokumenti:
Sara Kolak, Osijek u tuzi kise, smijehu povjetarca.doc
Ema Petrusic, Setnja Osijekom od jutra do veceri.doc