Osnovna škola "Rikard Katalinić Jeretov" Opatija

Opatijski mali princ

      Stajao sam ispred skulpture koja je odbrojavala vrijeme kad će Rijeka postati Europska prijestolnica kulture. Već sam se pomalo dosađivao kad je do mene došao neobičan dječak u svijetloplavom kaputu. Bio je mojih godina. Imao je velike i znatiželjne oči.

Predstavio se:

 - Ja sam Mali princ i dolazim s asteroida  B612. A što je to?
Pomalo zbunjen odgovorio sam kratko:

- Vremeplov.
- Vremeplov?
- Da! Njime putujem na razna mjesta i upoznajem zanimljive ljude.
- Mogu li s tobom?
    Zajedno smo zavrtjeli sat i prije nego što se stao vrtjeti našli smo se u Guvernerovoj palači. Lutali smo palačom i razgledavali neobične i lijepe predmete dok u jednoj sobi nismo susreli gospodina odjevenog u konobara. Lagano se naklonio i predstavio:
- Ja sam Josip Car. Radio sam kao konobar na brodu Carpathia, brodu koji je prvi došao u pomoć kad se Titanic potopio. Ovom muzeju poklonio sam prsluk s Titanica kao uspomenu na taj povijesni događaj.
    U sljedećem trenutku smo se našli na trgu i ponovo zavrtjeli vremeplov. Sad smo bili u

Prirodoslovnom muzeju. Na samom ulazu se nalazio akvarij koji nam je privukao pažnju. Prišli smo velikom morskom psu koji je odmah započeo priču o tome kako je živio u moru dok su zemljom hodali dinosauri.
     I opet smo se našli na trgu. S još većom znatiželjom brzo smo zavrtjeli sat. Umjesto ljudi i životinja bili smo okruženi igračkama. Odmah mi je bilo jasno da se nalazimo u Muzeju djetinjstva. Sad se dječak stao smijati i pričati o svom putovanju i planetima koje je posjetio:

- Pa to je kao da opet putujem od planete do planete, rekao je i uzeo smeđeg medvjedića s poda.
Na to medvjedić progovori:

- Ja sam medvjedić iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća i nalazim se ovdje da bi djeca vidjela  kakvim su se igračkama igrali njihovi roditelji.
Dječak se osmjehne:

- Pa mi smo kao vremenski turisti!
 - Kad smo već kod turizma u mom gradu postoji Muzej turizma. Pođimo tamo.

Kad smo ušli u vilu Angiolinu princ je zadivljeno rekao:

- Pa ovo izgleda kao plesna dvorana!

- To je samo prizemlje. Znaš, pričao mi je tata kad je on bio mali tu je bila gradska knjižnica. A još puno prije toga ovo je bio prvi ljetnikovac u Opatiji.

Razgledavali smo maketu Opatije, a potom sam dječaka odveo u park. Ugledavši kamelije, dječak se sjetio svoje prijateljice ruže i rekao mi:

 -Bilo mi je jako lijepo, ali sad se želim vratiti kući.
       Pozdravili smo se kratko, kao što smo se i upoznali. Bilo mi je teško. Konačno sam našao prijatelja s kojim sam se mogao opustiti, a on već odlazi. Volio bih ga opet vidjeti. Volio bih upoznati njegovu ružu. Nadam se da ćemo se opet sresti i podijeliti tajne naših planeta.

Zvane Turina, 3. razred

OŠ „Rikard Katalinić Jeretov“ Opatija, PŠ Ičići

Opatijski mali princ

      Stajao sam ispred skulpture koja je odbrojavala vrijeme kad će Rijeka postati Europska prijestolnica kulture. Već sam se pomalo dosađivao kad je do mene došao neobičan dječak u svijetloplavom kaputu. Bio je mojih godina. Imao je velike i znatiželjne oči.

Predstavio se:

 - Ja sam Mali princ i dolazim s asteroida  B612. A što je to?
Pomalo zbunjen odgovorio sam kratko:

- Vremeplov.
- Vremeplov?
- Da! Njime putujem na razna mjesta i upoznajem zanimljive ljude.
- Mogu li s tobom?
    Zajedno smo zavrtjeli sat i prije nego što se stao vrtjeti našli smo se u Guvernerovoj palači. Lutali smo palačom i razgledavali neobične i lijepe predmete dok u jednoj sobi nismo susreli gospodina odjevenog u konobara. Lagano se naklonio i predstavio:
- Ja sam Josip Car. Radio sam kao konobar na brodu Carpathia, brodu koji je prvi došao u pomoć kad se Titanic potopio. Ovom muzeju poklonio sam prsluk s Titanica kao uspomenu na taj povijesni događaj.
    U sljedećem trenutku smo se našli na trgu i ponovo zavrtjeli vremeplov. Sad smo bili u

Prirodoslovnom muzeju. Na samom ulazu se nalazio akvarij koji nam je privukao pažnju. Prišli smo velikom morskom psu koji je odmah započeo priču o tome kako je živio u moru dok su zemljom hodali dinosauri.
     I opet smo se našli na trgu. S još većom znatiželjom brzo smo zavrtjeli sat. Umjesto ljudi i životinja bili smo okruženi igračkama. Odmah mi je bilo jasno da se nalazimo u Muzeju djetinjstva. Sad se dječak stao smijati i pričati o svom putovanju i planetima koje je posjetio:

- Pa to je kao da opet putujem od planete do planete, rekao je i uzeo smeđeg medvjedića s poda.
Na to medvjedić progovori:

- Ja sam medvjedić iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća i nalazim se ovdje da bi djeca vidjela  kakvim su se igračkama igrali njihovi roditelji.
Dječak se osmjehne:

- Pa mi smo kao vremenski turisti!
 - Kad smo već kod turizma u mom gradu postoji Muzej turizma. Pođimo tamo.

Kad smo ušli u vilu Angiolinu princ je zadivljeno rekao:

- Pa ovo izgleda kao plesna dvorana!

- To je samo prizemlje. Znaš, pričao mi je tata kad je on bio mali tu je bila gradska knjižnica. A još puno prije toga ovo je bio prvi ljetnikovac u Opatiji.

Razgledavali smo maketu Opatije, a potom sam dječaka odveo u park. Ugledavši kamelije, dječak se sjetio svoje prijateljice ruže i rekao mi:

 -Bilo mi je jako lijepo, ali sad se želim vratiti kući.
       Pozdravili smo se kratko, kao što smo se i upoznali. Bilo mi je teško. Konačno sam našao prijatelja s kojim sam se mogao opustiti, a on već odlazi. Volio bih ga opet vidjeti. Volio bih upoznati njegovu ružu. Nadam se da ćemo se opet sresti i podijeliti tajne naših planeta.

Zvane Turina, 3. razred

OŠ „Rikard Katalinić Jeretov“ Opatija, PŠ Ičići

Opatijski mali princ

      Stajao sam ispred skulpture koja je odbrojavala vrijeme kad će Rijeka postati Europska prijestolnica kulture. Već sam se pomalo dosađivao kad je do mene došao neobičan dječak u svijetloplavom kaputu. Bio je mojih godina. Imao je velike i znatiželjne oči.

Predstavio se:

 - Ja sam Mali princ i dolazim s asteroida  B612. A što je to?
Pomalo zbunjen odgovorio sam kratko:

- Vremeplov.
- Vremeplov?
- Da! Njime putujem na razna mjesta i upoznajem zanimljive ljude.
- Mogu li s tobom?
    Zajedno smo zavrtjeli sat i prije nego što se stao vrtjeti našli smo se u Guvernerovoj palači. Lutali smo palačom i razgledavali neobične i lijepe predmete dok u jednoj sobi nismo susreli gospodina odjevenog u konobara. Lagano se naklonio i predstavio:
- Ja sam Josip Car. Radio sam kao konobar na brodu Carpathia, brodu koji je prvi došao u pomoć kad se Titanic potopio. Ovom muzeju poklonio sam prsluk s Titanica kao uspomenu na taj povijesni događaj.
    U sljedećem trenutku smo se našli na trgu i ponovo zavrtjeli vremeplov. Sad smo bili u

Prirodoslovnom muzeju. Na samom ulazu se nalazio akvarij koji nam je privukao pažnju. Prišli smo velikom morskom psu koji je odmah započeo priču o tome kako je živio u moru dok su zemljom hodali dinosauri.
     I opet smo se našli na trgu. S još većom znatiželjom brzo smo zavrtjeli sat. Umjesto ljudi i životinja bili smo okruženi igračkama. Odmah mi je bilo jasno da se nalazimo u Muzeju djetinjstva. Sad se dječak stao smijati i pričati o svom putovanju i planetima koje je posjetio:

- Pa to je kao da opet putujem od planete do planete, rekao je i uzeo smeđeg medvjedića s poda.
Na to medvjedić progovori:

- Ja sam medvjedić iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća i nalazim se ovdje da bi djeca vidjela  kakvim su se igračkama igrali njihovi roditelji.
Dječak se osmjehne:

- Pa mi smo kao vremenski turisti!
 - Kad smo već kod turizma u mom gradu postoji Muzej turizma. Pođimo tamo.

Kad smo ušli u vilu Angiolinu princ je zadivljeno rekao:

- Pa ovo izgleda kao plesna dvorana!

- To je samo prizemlje. Znaš, pričao mi je tata kad je on bio mali tu je bila gradska knjižnica. A još puno prije toga ovo je bio prvi ljetnikovac u Opatiji.

Razgledavali smo maketu Opatije, a potom sam dječaka odveo u park. Ugledavši kamelije, dječak se sjetio svoje prijateljice ruže i rekao mi:

 -Bilo mi je jako lijepo, ali sad se želim vratiti kući.
       Pozdravili smo se kratko, kao što smo se i upoznali. Bilo mi je teško. Konačno sam našao prijatelja s kojim sam se mogao opustiti, a on već odlazi. Volio bih ga opet vidjeti. Volio bih upoznati njegovu ružu. Nadam se da ćemo se opet sresti i podijeliti tajne naših planeta.

Zvane Turina, 3. razred

OŠ „Rikard Katalinić Jeretov“ Opatija, PŠ Ičići