VI. osnovna škola Varaždin

U nastavku možete pročitati radove izabrane radove naši učenika o Danu sjećanja na žrtve Vukovara.

Vukovar

Mnogo se u zadnje vrijeme pričalo o jednom heroju. Doduše malo neobičnom, ali vrlo vrijednom. Radi se o jednom gradu. O Vukovaru.

Budući da ja nisam osjetila strahote rata u Vukovaru, ne mogu ni sama sebi točno predočiti što se ondje zbilo, no znam da se mnogo propatilo. Znam da su ljudi sve izgubili. Dom i obitelj. Prijatelje i neprijatelje. Neki su u tom ludilu izgubili i sebe, jedno nitko nije izgubio, svoj grad – Vukovar. Nekakva me strašna tuga obuzme kad se sjetim sve djece kojima je uskraćena igra i djetinstvo, osmijeh, pa čak i život. Tada razmišljam i ne mogu shvatiti kakva se to mržnja morala zbiti u čovjekovom srcu da napravi takve grozote. Onda se upitam je li to zaista mržnja ili možda ipak samo želja za moći i vlasti. No to ni meni ni ikome drugome neće biti jasno jer ne možemo shvatiti što se događa u tuđim srcima i dušama. Imamo li je mi uopće ili smo je izgubili. Znam kako sam se osjećala kad sam imala ružne snove i jedva sam čekala da se probudim i zahvalim Bogu što je to bio samo san.No ti bi ljudi sigurno bili sanjali sve more ovoga svijeta, neki bi čak poželjeli i vječno usnuti samo da ne moraju živjeti svoj život i gledati kako im svu sreću i ljubav sada uništava nepoznata ruka. Nije li strašno bojati se živjeti vlastiti život? Ali ti su ljudi bili snažna srca. Puni ljubavi, nade, a ponajviše hrabrosti kakvu mnogi od nas sigurno nemaju. I kada su mnogi mislili da će On vječno nestati i biti izbrisan sa svim uspomenama ljudi koji u Njemu žive, On se uzdigao poput kakve ptice. Visoko u nebeske visine.

On stoji i dalje gdje je i prije stajao. Pun ljubavi i živoia, i najbitnije, pun ljudi koji su s istim žarom u srcu i istom hrabrošću spremni ponovno gaditi svoj grad, svog heroja – Vukovar.

     Magdalena Briševac, 7.d

Vukovar u sjećanju

Tek mi je trinaest godina, a već znam mnoge pričeiz 1991. Naravno, tada još nisam postojala, ali sve te brojne priče i obavijesti čujem svake godine 18. studenoga na Dan sjećanja na Vukovar. To je dan preplavljen emocijama i sjećanjima na jednu od najvećih bitaka u Domovinskom ratu – bitku za Vukovar!

                Na vijestima gledam razne prijenose uživo iz Vukovara. Ljudi su ponosni, ali i tužni. Mora suza i osjećaja haraju gradom. Stalno se vrte snimke i slike Ovčare. Tisuće žrtava stradalih u ratu za svoj grad, svoju domovinu. Razmišljam kako je svim tim ljudima bilo. Gubljenje grada u kojem su odrastali, ostavili svoje djetinstvo. Bili su to tužni dani puni magle za mnoge ljude. Neki misle da je ta bol u prsima iz 1991. prenestala, ali nije. Sigurna sam da nije. Još uvijek teku gorke suze iz očiju djece poginulih roditelja i obrnuto. Toliko ugašenih života, mladih i starih, veselih i žalosnih.

             Djeca koja su posijedila preko noći zbog straha, sigurno vam mogu ispričati priču o gradu heroju. Čak i ona posljednja rupa od metkana zadnjoj kući u posljednjoj ulici, može vam ispričati tu priču.

                                                                                                                     Barbara Kocijan, 7.d

                                                                 Sjećanje na Vukovar

Vukovar je grad na istoku naše domovine.  To je grad heroj, grad ponosa, ljubavi i zajedništva. U njemu su stradali mnogi ljudi braneći našu domovinu.

Nikad nisam bila u Vukovaru pa sve što znam o njemu, vidjela sam na televiziji, čula u školi ili su mi ispričali roditelji. Padom Vukovara mnogo je ljudi ubijeno i protjerano iz svojih domova. Nakon ponovnog osvajanja Vukovara, život se polako vratio u njega. Nikad ne smijemo zaboraviti patnju, žrtvu, zajedništvo i veliku ljubav ljudi koji su branili Vukovar i lijepu našu domovinu.

Nadam se da ću i ja jednog dana posjetiti Vukovar i pokloniti se stradalim žrtvama te upoznati taj herojski grad.

Jana Kovačić, 5.b