VI. osnovna škola Varaždin

Učenice 7. razreda, polaznice Novinarske grupe, tijekom ove nastavne godine, pokazale su poseban  interes za jednu vrstu novinarskog teksta – intervju. 

Svjesne važnosti dobre pripreme za intervju, učenice su kroz različite aktivnosti marljivo radile na pripremi intervjua (prikupljanje podataka, pisanje plana) te vježbanju pisanja intervjua. Dobra priprema korak je do samog vođenja intervjua, a to je ono što je mladim novinarkama bilo najuzbudljivije. Učenice su ugostile brončanu paraolimpijku Helenu Dretar Karić te streljačicu Tanju Perec, čije su posjete organizirali učitelj Tomica Kanoti i učiteljica Ružica Trogrlić. Iako su bile dobro pripremljene i imale detaljno osmišljena pitanja,  pravi novinarski žar vodio ih je da tijekom razgovora spontano postavljaju dodatna pitanja, nadovezujući se na odgovore svojih sugovornica. Rezultat toga su vrlo zanimljivi i kvalitetni intervjui. Nakon što su snimile intervjue, uslijedio je zahtjevan posao uređivanja u kojem su im pomogle knjižničarka Nataša Narančić i učiteljica Hrvatskog jezika Ivana Zidar. Također, radove smo prijavili na  natječaj Hrvatskog školskog sportskog saveza pod nazivom Moj intervju s olimpijcem. U nastavku pročitajte sve što su naše vrijedne novinarke saznale te kako izgledaju njihovi provedeni intervjui.

INTERVJU S HRVATSKOM PARAOLIMPIJKOM

Helena Dretar Karić: Najvažnije je od svega biti uporan

Helena Dretar Karić stolnotenisačica je s dvjema medaljama na Paraolimpijskim igrama u Riju de Janeiru i Tokiju. U razgovoru je, osim detalja iz svoje uspješne sportske karijere, ispričala i ponešto o životu izvan stolnoteniske arene te o razlozima koji ju potiču da bude uporna u ostvarivanju svojih ciljeva. Podijelila je kako je započela njezina ljubav prema sportu te izazove s kojima se susrela na putu do Paraolimpijskih igara.

1. Tko je Helena Dretar Karić izvan stolnoteniske arene?

Prije svega sam majka maturanta i izvan sporta potpuno sam zaokupljena majčinstvom. Osim toga, mislim da mi je najveća vrlina upornost. Najvažnije je od svega biti uporan. Cijeli sam život sportašica pa me možda ta sportska tvrdoglavost općenito vodi kroz život.

2. Kako se uopće javila ljubav prema sportu? Je li neka osoba posebno zaslužna za Vašu uključenost u sport?

Živjela sam u takvom susjedstvu gdje su mi gotovo svi vršnjaci bili sportaši i mislim da su me oni obilježili kao sportašicu. To su uglavnom bili dečki s kojima sam odmalena igrala nogomet i graničara. Također, na mene je jako utjecalo i kada je u našu školu došao ravnatelj koji je bio magistar rukometa. U četvrtom razredu počela sam trenirati rukomet i trenirala ga do svog stradavanja.

3. A kako je započela Vaša stolnoteniska priča?

Poslije stradavanja imala sam sreću da sam na rehabilitaciji u Varaždinskim Toplicama upoznala dva dečka iz Dubrovnika koji su bili reprezentativci. Urođeni sportski duh potaknuo me da počnem igrati s njima i na kraju mi se to jako svidjelo. Godine 2004. išla sam na prvi međunarodni turnir u Sloveniji gdje sam se zaljubila u stolni tenis. Mislim da je presudilo to što sam opet osjetila natjecateljski duh i što sam vidjela koliko ljudi iz svijeta zapravo igra stolni tenis i da je konkurencija jako velika. Tada sam odlučila da ga želim profesionalno trenirati.

Uz bok zdravim sportašima

4. Koja je, prema Vama, najveća posebnost Paraolimpijskih igara?

Same igre su nešto posebno. Mjesec dana živi se u olimpijskom selu u koje mogu samo sportaši i njihovi treneri. Ni na kakvom drugom natjecanju ne može se doživjeti to zajedništvo svih sportaša i sportova. No, postoje i neke negativne strane. Problem je što nismo dovoljno medijski eksponirani. Puno ljudi ne zna da mi također moramo trenirati kao što nogometaši treniraju za svjetsko prvenstvo i da imamo isti, teški put. Mislim da više ljudi treba vidjeti kako ti ljudi igraju i upoznati raznolikost sportova; na primjer: ragbi u kolicima i nogomet za gluhe. Ti su sportaši uz bok zdravim sportašima. Ljudi ne znaju zašto je to zanimljivo jer se premalo promovira.

5. Koji Vas je trenutak posebno iznenadio u karijeri?

To je bila Anđelina i moja prva medalja s velikih natjecanja 2011. godine kad nismo bile ni u kakvoj konkurenciji. Dobro je bilo to što se Europsko prvenstvo održavalo u Splitu pa smo imale svoje navijače. To nas je domaće okruženje toliko nosilo da smo na kraju osvojile broncu i to je bio naš početak. Tada smo shvatile da možemo biti dobar par i dobra ekipa i taj nas je prijelomni trenutak oblikovao.

Kad počnem igrati, strah nestane

6. Jeste li ikada osjetili strah od neuspjeha i kako se nositi s njime?

Stalno. Od osvojene medalje 2011. godine i od 2013. godine kada smo postale europske prvakinje, često slovimo za favoritkinje. Puno je teže opravdati taj status nego uzeti prvu medalju. No kad počnem igrati, taj strah nestane. Pozitivna trema i strah uvijek su donekle dobri jer inače igraš preopušteno. Iskustvo mi je pomoglo da se naučim nositi sa stresnim situacijama.

7. Kako izgleda Vaš dan kada se pripremate za natjecanje? Imate li neku posebnu rutinu?

Dugoročno pripremanje uključuje svakodnevne treninge za prvenstva koja su za nekoliko mjeseci. Na dan natjecanja imam neke svoje rituale. Slušam određenu glazbu, postoji tri pjesme koje uvijek slušam, i uopće se ne čujem s obitelji jer me to dekoncentrira i izbacuje iz natjecateljskog kontinuiteta.

8. Primijetila sam da se i izvan stolnoteniske arene dobro slažete s partnericom Anđelom Mužinić. Što se dogodilo prije – sport ili prijateljstvo?

Anđelu sam upoznala kad je stradala, u Varaždinskim Toplicama. Upoznala sam njezine roditelje i oni su me zamolili da dođem do nje i savjetujem ju, uvjerim ju da može još nešto poslije trenirati. Iako se najviše čujemo u vezi sa stolnim tenisom, jako se dobro slažemo i jako smo dobre prijateljice. Mislim da je to što među nama uvijek vlada dobra energija i zajedništvo ključno za naš uspjeh u natjecanjima.

9. Što radite u slobodno vrijeme i imate li neke hobije? Koji su Vaši interesi kada se ne bavite sportom?

Idem u kino i čitam puno knjiga, i to puno sportskih biografija, ali i beletristiku, ovisno o raspoloženju. Rado odem i u Zagreb na nogometnu utakmicu. Obožavam i tenis iako nemam puno prilika otići na neke turnire. Žao mi je što nikada nisam uživo gledala Rogera Federera. Njega smatram najvećim svih vremena.

10. Imate li još kakve neostvarene želje?

Nedavno sam dobila diplomu stolnoteniskog trenera i san mi je privući što više ljudi s invaliditetom u sport. Voljela bih i više putovati, otići na neki teniski turnir, recimo na Australian open. Također, htjela bih doživjeti da na Paraolimpijskim igrama svira hrvatska himna jer taj se osjećaj ne može opisati riječima.

INTERVJU SA STRELJAČICOM TANJOM PEREC

Tanja Perec: Streljaštvo je sport u kojem se boriš sam sa sobom, a to je ono najteže

Tanja Perec je streljačica koja je predstavljala Hrvatsku na Olimpijskim igrama u Riju, a može se ponositi i naslovom juniorske europske prvakinje. U razgovoru smo saznali kako se odlučila baš za streljaštvo, u kojim se disciplinama natječe, ali i s kojim se izazovima susreće.

1. Bavite se streljaštvom, kako ste se odlučili baš za taj sport?

Nisam slučajno, mama, djed i tata su se bavili streljaštvom, ali mama najviše. Kada sam bila prvi razred osnovne škole, odlazila sam s mamom na treninge. Meni se taj sport svidio i morala sam probati ono što radi i mama.

2. U kojim ste se sve olimpijskim disciplinama okušali?

Nastupam u dvije olimpijske discipline. U olimpijskoj disciplini trostava, malokalibarske puške na 50 metara te u disciplini zračne puške na deset metara.

3. Možete li nas upoznati s načinom bodovanja?

Imamo elektronsku metu koja je postavljana na deset metara udaljenosti i našu poziciju na kojoj imamo svoj monitor koji očitava pogotke. Svaki pogodak se boduje od 10.0 do 10.9. Prije godinu, dvije izravnali su svim sportašima jednako broj pogodaka, nema više razlike u ženskom ili muškom dijelu natjecanja i puca se 60 metaka za ocjenu. Što veći pogodak, to je bolji.  

4. S koliko godina ste se počeli baviti streljaštvom?

S deset godina, u to vrijeme je to bila zakonska granica kada djeca mogu krenuti trenirati streljaštvo, a nastupati se moglo s 11,5 ili 12 godina. Sada se to malo pomaknulo pa se već s deset godina može i nastupati, a može se krenuti trenirati s osam ili devet godina. Budući da je oružje u pitanju, prva natjecanja zakonski ne mogu biti ispod 10, 11 godina.

5. Na koji svoj uspjeh ste najponosniji?

Najviše, naravno, na osvajanje olimpijske kvote za Rio de Janeiro 2016. godine. To je kruna moje karijere i mislim da je to san svakog sportaša, ali ono što me još više od toga razveselilo je naslov juniorske europske prvakinje. Na tu medalju sam jako ponosna.

6. Prvi puta ste bili na Olimpijskim igrama 2016. godine, kako ste se osjećali kada ste čuli da ste među 64 sportaša koji su se izborili za nastup?

Ne znam uopće kako opisati taj osjećaj, taj cijeli dan mi je prošao nekako u magli. Od osam cura u finalu, mislim da je pet imalo kvotu, i nas tri smo se morale boriti za dva mjesta. Sjećam se, kao da je bilo jučer, kada sam došla u hotelsku sobu i pripremala se za finale. To su bile emocije na sve strane, od smirivanja, histerije, uzbuđenja… Kada je sve to krenulo, išlo je toliko jednostavno, samo sam primijenila sve ono što sam do sada radila. U tom trenu nisam niti sama bila svjesna svega, a kada je prva cura ispala, kao da mi je najteži kamen pao sa srca.

7. Kako se pripremate za natjecanja?

Kada se pripremam za natjecanja treniram četiri do pet, čak i šest puta tjedno. Uz trening na streljani odrađujem i kondicijske treninge. Uz to, imamo i pripreme vezane za reprezentaciju.

8. Kakva je Vaša prehrana prije nekog natjecanja?

Sva hrana daje dodatnu energiju, a naš sport je sport koncentracije, mirnoće tako da ne konzumiramo hrana koja diže puls ili energiju. Jedem najkasnije tri sata pred meč i to lagani obrok, najčešće zobenu kašu.

9. S obzirom na to da je čovjeku prirodan pokret, vjerujemo da je fizički jako teško održavati tijelo potpuno mirnim. Što je, prema Vašem mišljenju, najzahtjevnije u ovom sportu?

Jako je teško održavati tijelo mirnim. Poanta streljaštva je biti precizan, ne brz, nego precizan. Svaki sportaš nađe neki moment mirovanja koji traje možda pola sekunde, sekundu i tu tom dijelu odradi sve ono što treba da pogodak bude najbolji. Najteži dio je, prema mom mišljenju, psihološka priprema. Psihološka priprema je u streljaštvu bitnija od one fizičke jer je to sport u kojem se boriš sam sa sobom, a to je ono najteže.

10. Na koji način biste motivirali mlade ljude da se počnu baviti streljaštvom?

U mojem daljem planu je definitivno ostati u streljaštvu, možda kao trener ili sportski djelatnik, a svakako ću se truditi privući djecu i približiti im streljaštvo malo više. Radimo na tome i nadam se da ćemo uspjeti organizirati prezentaciju u osnovnim školama, donijeti zračnu pušku da djeca to vide, pokazati im kako to funkcionira. Pokazati da to nije stresno već uživancija kao bilo koji drugi sport.

11. Imate li tremu prije natjecanja i kada se ona javlja?

Uvijek imam tremu, do sada je to uglavnom bila pozitivna trema. Uzbuđenje bude kada se krene na samo natjecanje, ali trema kreće s prvim metkom meča.

12. Je li ovaj sport isključivo pojedinačni ili se možete natjecati u paru?

Postoji nova disciplina, tim miks, u kojoj pucaju muško i žensko zajedno, svatko po 30 metaka. Rezultati se zbrajaju i zajednički rezultat ide u borbu s drugim timovima. To je nova disciplina unazad četiri godine, sve više napreduje i u Parizu će biti prvi puta na Olimpijskim igrama. Postoji i ekipni dio, ali to nije olimpijska disciplina. Ekipno se puca na europskim i svjetskim prvenstvima kako bi se reprezentacija predstavila i na taj način.

13. Biste li voljeli da se i vaši nasljednici bave ovim sportom?

Htjela bih, naravno, ali to ne mora biti baš streljaštvo. Nisam osoba koja bih nekoga tjerala na nešto, uvijek bih djetetu bila podrška, ali bih mu dala i opciju izbora da izabere sam što će trenirati.