Osnovna škola Šestine Zagreb

Savjeti za razgovor s djecom o traumatskim događajima

Škola je ustanova za koju želimo da bude sigurno i ugodno mjesto za sve koji u njoj borave, a posebno za sadašnje i buduće generacije učenika kojima želimo pružiti osnovu za kvalitetan život i lijepe uspomene. Svako dijete ima pravo odlaziti u školu bez straha a dužnost je odraslih u njegovom okruženju da mu to omoguće. Kada se u školi nađemo u situacijama koje nam nisu prirodne, a pri tome se dijete učestalo osjeća nelagodno, u krajnjem slučaju zlostavljano, tada ustanova pokreće razne procedure ovisno o situaciji. Sa učenicima će tada razgovarati psiholog ili logoped škole (stručna služba), o tome sastaviti zapisnik, a u težim situacijama proslijediti informaciju prema vanjskim institucijama na postupanje.

Zakonska je to naša obveza koja se iščitava u nekoliko akata:

 - Pravilnik o načinu postupanja odgojno-obrazovnih radnika školskih ustanova u poduzimanju mjera zaštite prava učenika te prijave svakog kršenja tih prava nadležnim tijelima

 - Protokol o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima

 - Pravilnik o kriterijima za izricanje pedagoških mjera.

Traumatski događaji, osobito oni u koje su uključena djeca i koji pogađaju djecu, uvijek dovode do narušavanja našeg svjetonazora, sigurnosti i stabilnosti.

Nakon teškog traumatskog događaja koji se dogodio u beogradskoj osnovnoj školi 3. svibnja 2023., uznemireni smo svi i u razgovorima s prijateljima i znancima pokušavamo pronaći dokaze sigurnosti i potvrdu da se takvo što više nikada i nikome neće dogoditi.

Ovakvi događaji izazivaju različite reakcije: šok, nevjericu, tugu, bespomoćnost, tjeskobu, ljutnju, poteškoće s razumijevanjem, nemir, tjelesne reakcije… I naša djeca koja su za događaj samo čula, bore se s različitim mislima i osjećajima jer se tragedija dogodila njihovim vršnjacima. Mnogi će pomisliti kako su to mogli biti oni ili njima netko poznat, zato sada trebaju dodatnu podršku važnih odraslih u koje imaju povjerenje. Koliko god je teško razgovarati o teškim događajima, izbjegavanje može djelovati dodatno zastrašujuće. Djeca tišinu odraslih mogu razumjeti kao dodatno uznemirujuću ili kao da se odrasli ne mogu nositi s teškim temama. Uvijek je bolje da o događajima djeca čuju od najbližih ljudi, nego isključivo putem medija, društvenih mreža i sl. Razgovor je uvijek dobro početi pitanjem djeci o onome što već znaju, što su čuli… Ohrabrujte dijete i za pitanja jer točna informacija pomaže boljem suočavanju, a i sam razgovor je značajan vid podrške. Važno je podsjetiti se da je u razgovoru najvažnije slušanje – što dijete zna i u što vjeruje. Ukoliko raspolaže krivim informacijama, treba ga nježno i pažljivo ispraviti onim jasnim i točnim. Na nama odraslima je da čujemo dijete, prepoznamo njegove osjećaje i potrebe te na njih odgovorimo. Isto tako, nosimo odgovornost za vlastito mentalno zdravlje i stabilnost pa ukoliko nas preplave očaj i bespomoćnost, trebamo potražiti adekvatnu podršku. Nekada će to biti razgovor s prijateljem, zagrljaj, a nekada je potrebno potražiti stručnu pomoć psihologa, liječnika… Možda se pitate može li vaše dijete proći neokrznuto, možete li ga potpuno sačuvati od zastrašujućih informacija. Djeca žive u socijalnom okruženju i samo za najmlađe postoji vjerojatnost da do njih nije stigla vijest o događaju.

Razgovarajte s djetetom, a kako biste se pri tome osjećali sigurnije, evo nekoliko smjernica:

 1. Postoji mogućnost da učenici 1. i 2. razreda mogu ostati pošteđeni informacija pa „iz daljine“ provjerite je li vijest stigla i do vašeg djeteta. Zadržite se na onome što već zna i ukoliko traži objašnjenje, dovoljno je reći kako se dogodila nesreća u kojoj je ozlijeđeno više učenika. Takve nesreće se događaju rijetko, nikada prije nisu u zemljama koje su nam blizu i nadamo se da se više neće ponoviti. Važno je pitati što je dijete čulo, što zna o događaju, kako biste mu pomogli suočiti se s onim o čemu već i samo razmišlja.

2. Razgovor s učenicima od 3. do 6. razreda možete početi pitanjem „Što si čuo o nesreći u Beogradu?“. Pustite dijete da podijeli svoje osjećaje i razmišljanja. Nemojte previše propitkivati već nudite slušanje, suosjećanje i razumijevanje. Dijete će vjerojatno spontano ispričati što zna, a u poticanju budite vrlo pažljivi, nije važno da dijete s vama podijeli baš sve nego da osjeti kako ste blizu i dostupni u mjeri koja mu je potrebna. (Razmišljaš li o nečemu posebnom?, Vraćaju li ti se misli stalno na isto?) U razgovoru dijete usmjeravajte ka sjećanjima, dajte mu priliku da ih podijeli i da mu uzvratite prepoznavanjem i razumijevanjem (Vidim, razumijem da si tužan… Zabrinuta si, prepoznajem li dobro?.. i sl). Isto tako, razgovor je prilika da dijete dobije povratnu informaciju kako je normalno imati reakciju na takve događaje i da će se s vremenom umiriti i misli će mu se vratiti na svakodnevicu. Recite da vam je drago što s vama dijeli svoje brige umjesto da razmišlja u samoći, da neke događaje ne možete promijeniti, ali ljudi mogu i trebaju jedni drugima biti podrška kada je teško.

3. S učenicima 7. i 8. razreda vrijedi ono što i za učenike od 3. do 6., ali oni će očekivati više. Tinejdžeri traže pozadinu, žele razumjeti što se dogodilo i traže rješenja. Odgovore im ne možemo dati, osim da se radilo o psihički nestabilnom djetetu, da se takve stvari rijetko događaju i nadamo se da više nikada neće svjedočiti takvoj tragediji u zemljama koje su nam blizu. Ovo može biti prilika za razgovor o sustavu vrijednosti. Nemojte kritizirati, slušajte, propitkujte i dajte pokoji argument. Adolescenta je važno čuti, upoznati i pokušati razumjeti. Današnji tinejdžeri vjeruju u suradnju i socijalnu pravdu. Možete ih pitati što bi željeli učiniti i što možete učiniti zajedno. Zadatak odraslih je učiti ih široko gledati na svijet i događaje, pomoći im razviti otpornosti i vidjeti perspektivu. Važna poruka je da na probleme treba gledati kao na izazove koje je moguće rješavati sam ili zajedno s drugima. Tragedija se ne može poništiti, ali u svojoj okolini i svom životu mogu konstruktivno, uporno i strpljivo rješavati vlastite probleme i biti podrška drugima. U razgovoru pokušajte biti staloženi jer uznemirena odrasla osoba predstavlja dodatni izvor stresa za dijete, zbunjuje ga i narušava njegovu sigurnost. Djeci smo uvijek model, pokažite kako se nosite s teškom situacijom. Normalno je pokazati suosjećanje i tugu za žrtve i njihove najmilije. Naglašavajte kako postoje ljudi koji pogođenima pomažu i da uvijek postoje ljudi za ljude! Pratite djetetove reakcije, po potrebi se savjetujte s razrednicom, a dostupne su vam i školske stručne suradnice. Obići će učionice i porazgovarati s učenicima. Budite strpljivi. Ne zaboravite, neka su djeca ranjivija, osobito ona koja su imala i druga teška iskustva u životu. Novi događaji mogu biti podsjetnik na ranija teška iskustva ili dodatno doprinijeti uznemirenosti koju dijete već ima. O tome kako razgovarati s djecom, možete pročitati i na Facebook stranici Zagrebačkog psihološkog društva