OPROŠTAJ S OSMAŠIMA
Jučer, u četvrtak, 2.7.2020. u 17.00 sati pred našom Školom stvorila se kolona veselih, a ipak ozbiljnih osmaša. Djevojke u haljinicama s volanima, prvim poluvisokim peticama i malim damskim torbicama, a momci urednih frizura i ispeglanih košuljica stajali su strpljivo u redu i čekali da se vrata otvore i da zadnji put (onaj službeni) uđu u svoju dobro poznatu zgradu, svoju drugu kuću, svoju Školu. Pristojno i polako, s pomalo sjetnim pogledom, poštujući obveznu proceduru brisanja nogu i dezinfekcije ruku, propisanu uslijed ove nam mrske pandemije, u razmaku od 2 metra ponosno su, u pratnji svojih razrednih učiteljica i razrednica, jedan po jedan zauzeli svoje mjesto u školskoj sportskoj dvorani.
I oni razigrani pojedinci koji možda i nisu odmah bili svjesni svečanosti ove ceremonije podjele svjedodžbi, s prvim taktovima Lijepe naše prestali su se meškoljiti, uspravili se i s rukom na srcu uronili u realnost, zbilju i ozbiljnost trenutka. Ovo nije samo još jedna podjela svjedodžbi, ovo nije Doviđenja najesen. Ovo je Zbogom. Ovo je rastanak.
Tek kada smo pomislili da je atmosfera uzvišenosti utihnula sa zadnjim tonovima Lijepe naše te da će se nagrade i svjedodžbe podijeliti u jednom formalnom ozračju, uslijedilo je obraćanje ravnateljice Katice Sesjak. Njezine riječi koje su procurile ravno iz srca, toplina, ushit i sjeta u glasu te odlučnost da svakome od učenika da do znanja kako vrata Škole za njega ostaju otvorena, te da će u njoj uvijek naći nas - svoje prve učitelje i buduće prijatelje nikoga u dvorani nisu ostavile ravnodušnim. Oči su se zacaklile od ponosa, osmjeh olakšanja na usnama naših osmaša poručivao je da se razumijemo i mislimo isto. Kraj ne mora nužno biti kraj, može biti i novi početak.
Učenici, predstavnici svojih razreda također su se obratili pismom. Zahvalivši se na podršci, razumijevanju, prilikama i šalama u proteklih osam godina, oprostili su se dostojanstveno od svojih razrednih učiteljica, razrednica i razrednika, i ostalih učitelja i djelatnika škole.
Oni malo bolji među najboljima (kako ih je ravnateljica nazvala) posebno su istaknuti i nagrađeni. Ponosno, i uz pljesak svojih suučenika preuzeli su svoje nagrade, plakete i diplome koje im je ravnateljica svečano uručila za njihov kontinuirani i visokovrijedni ostvareni uspjeh ili za isticanje na nekom od natjecanja.
Potom su razrednici, posljednji put, podijelili svjedodžbe svojim učenicima, s ponosom i tugom, uz pokoju riječ podrške za nastavak životnog putovanja. Sada, kada smo se tako dobro upoznali i zbližili, moramo se rastati. Jasno nam je svima da to tako mora biti. Sretni smo što za ove mlade ljude život tek počinje i nadamo se da će im pokoji dobar savjet koji smo im udijelili, zrno topline i nadasve preneseno znanje u životu dobro doći.
Osvrt napisala:
Biljana Vidiček, prof.
Informacije
« Prosinac 2024 » | ||||||
Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 1 |
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 |
Himna naše škole
Za Badel školu napisat ću pjesmu ovu,
da me podsjeća na sreću, na veliku sreću moju.
Sada ovog časa kada ove rime slažem,
da svoju školu volim, vjerujte ne lažem.
Kada se podsjetim na nju nešto me obuzme
moju ljubav prema njoj nitko ne može da uzme.
Ona nam je kao drugi dom,
odrali smo mi tu svi sa njom,
ona nam je naše blago
sve što je srcu drago.
U njoj smo proživjeli sve, sve svoje padove,
sve svoje pobjede i poraze i prve poljupce.
Tu su i profesori dragi, ponekad i preblagi,
oni su ti koji su se za nas mučili
i puno nas toga u životu naučili.
Ona nam je kao drugi dom...
Bili ste uz mene kad je bilo najteže
ova pjesma prijatelji uz vas me veže
i kad se moje srce škole Sesvete sjeti
iz grla mi ova pjesma poleti.
Ona nam je kao drugi dom...