Program obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara nastavili smo u školi. Tom prigodom ugostili smo pjesnika, ultramaratonca, humanitraca , sina usnuloga hrvatskoga branitelja Krešimira Šimića Šimu. Baš na taj dan odlučio je podijeliti s nama svoju životnu priču, razotkriti svoju dušu i poslati poruku o ustrajnosti, vjeri, časti, optimizmu, hrabrosti, ljubavi prema Domovini…

Program smo započeli  stihovima „Ne dirajte mi ravnicu…“ popraćenim snimkom razrušenoga Vukovara te minutom šutnje za sve poginule i nestale hrvatske branitelje i civile iz Domovinskoga rata.

 Učenica Katarina Vuković  pročitala je Šiminu pjesmu „Ne tražite Vukovar“, a  učenica Marta Babić  predstavila je našega gosta.

Krešimir Šimić Šima ostao je  bez oca kada je ima tri godine. Bol, koja mu je ranila, dušu, odlučio je uništiti pjesmama i esejima  koje je objedinio u svoj zbirci „Suze moje duše“.

Svoje suze prosuo je od Okučana do Iloka, od Zagreba do Vukovara, od Vukovara do Dubrovnika… ostavljajući tragove svojih koraka za vječnost i opomenu za budućnost novim generacijama. Trči u čast svojoj suzi zbog odlaska najmilijih, u čast utišanim dječjim osmjesima na ulicama njegovoga i našega Slavonskoga Broda, u čast svim poginulim i nestalim hrvatskim braniteljima. Trči za one koji više nisu s nama istovremeno poručujući: „Usudite se potrčati sebi u susret. Ne možemo reći da nismo uspjeli ako nismo pokušali.“

Protagonist je autobiografskoga filma „Smije li ratnik plakati“.

Pričajući svoju životnu priču, učenicima je poručio da, što god rade u životu, ostanu dosljedni poniznosti i malenosti, da ostanu vjerni onim životnim vrednotama koje se danas gube, koje su u sjeni lošega te da budu uporni u širenju dobra i ljubavi.

Pročitao je svoju priču „Zar taj tužni sjaj samo zbog jedne riječi, riječi Vukovar“ , a posebno emotivno je kazivao stihove svoje pjesme „Samo jednu domovinu imaš“. 

Učenici su mu postavljali pitanja o pjesmama, filmu, ultramaratonu  na koja je on skromno, ponizno  i  velikodušno odgovarao.

U čast gradu Heroju i svima koji njeguju i čuvaju sjećanja svoj su doprinos  dali naši tamburaši. Neki od njih  pohađali su  ili pohađaju ovu školu, a svi zajedno sviraju u našim KUD-ovima.  Učenica Marija Rubilović   predstavila ih je  kao čuvare tradicije široke kao slavonska ravnica , a pozvala ih riječima: „Samo je tamburašima dano da budni snivaju, zvijezde dodirnu i da se vrate.“ Otpjevali su i odsvirali pjesmu „Ne dirajte mi ravnicu“ u čast Vukovaru.

Šima je jednom zapisao da su njegovo bogatstvo njegova sjećanja.  Poput naših baka, koje su nam na dar i u nasljeđe ostavile rubine zlatovezom ređene, kao dio naše tradicije i prepoznatljivosti najljepšega šokačkoga ruva, tako smo  i mi njemu darovali njegovu i našu Vučedolsku golubicu, rađenu rukom vrijedne Šokice da ga podsjeća na dan kad nam je bio dragi gost.

Krešimir je darovao učenicima stihove svoje pjesme „Ne tražite Vukovar“ , a našoj knjižnici zbirku pjesama „Suze moje duše“.

Naš program odavanja počasti Vukovaru završili smo rečenicama iz Šimine knjige.

Na kraju programa nastavnica Marija Alerić zahvalila je svojim kolegicama i kolegama, ravnatelju i tehničkom osoblju  na suradnji, pomoći i podršci, a posebice učiteljici Lidiji Kevo, nastavniku Marijanu Ibrišimovići te  nastavnici Dini Krajačić koji su bili moderatori obilježavanja Dana sjećanja na Vukovar  pod nazivom „Za zaborav je uvijek prerano“.

Najveću zahvalu  uputila je nama učenicima jer smo svojom pažnjom, dostojanstvenim ponašanjem i zainteresiranošću  jasno pokazali kako se odaje počast Vukovaru, Nuštru, Škabrnji, Zadru, Slavonskom Brodu…  Šimine riječi ljubavi prema dobru i čovjeku ostavit će trag u našem životu.

Stihovima pjesme „Lijepa li si“ tamburaši su završili susret kojim smo se prisjetili Vukovara, grada simbola hrvatske slobode. 

Matija Lasić, 8.C

U nastavku pročitajte intrevju s počasnim gostom.

N: Odakle Vam nadimak Šima?

Šima: Moj se otac inače bavio nogometom i tako su ga zvali. Moj nadimak je došao spontano. Dugo ime Krešimir Šimić je skraćeno u Šima i tako me svi zovu pa čak majka i supruga.

N: Kao mali ostali ste bez oca. Kako je to utjecalo na vaše odrastanje? Jesu li vas vršnjaci sažaljevali? Kako Vam je majka rekla da ga više nema? Je to utjecalo na vaše odrastanje?

Šima: To su jako teške slike mog djetinjstva. Imao sam tri godine kada sam ostao bez njega pa nisam baš bio svjestan svega toga, ali nakon vrtićke dobi mi je bilo najteže. Da ga nema, najviše sam osjetio u prvom razredu kada su poslije nastave po dječake dolazili očevi, a po mene je uvijek mama. Bio sam jako tužan i loše sam se osjećao jer  nikada nisam mogao igrati nogomet s ocem, otići na sok u grad s njim ili  otišao na neku nogometnu utakmicu. No imao sam sreću što je majka uvijek bila tu uz mene i pokušala nadoknaditi ono njegovo. Što se prijatelja tiče, isto je kao i danas. Prvi i drugi osnovne djeca to ne razumiju. Smatrali su me malo drukčijim jer nemam oca i učiteljica ih je stalno morala upozoravati. To je za mene i za moju majku bilo najgore. Kao i danas, najosjetljiviji smo kada nam netko opsuje mamu ili tatu pa na to reagiramo. No sve to sam pridodavao nerazumijevanju.

N:Napisali ste knjigu. Kada ste je počeli pisati, što Vas je inspiriralo i jeste li ju kome posvetili?

Šima: Zanimljivo je to da sam u sedmom i osmom razredu iz zadaćnica uvijek imao 2-3 jer uvijek sam dobio nekakvu temu što me nije zanimala. Nasuprot tomu kod kuće od dobi 7-8 godina pa do 13-14 sam na čisti bijeli papir, navečer kad sjednem, zapisivao svoje osjećaje i ono što je u meni. Najviše sam pisao u vrijeme blagdana. Božić, Uskrs, Svi sveti i ostali zbog toga što je tada najteže, najviše se osjetila ta tuga i sjeta odrastanja bez oca. Kada sam knjigu izdao s 19 godina, nisam mogao vjerovati da sam napravio tako nešto. Uz pomoć mame, prijatelja i udruge „Udovice domovinskog rata“ sam imao oko 15 promocija knjige kroz cijelu Hrvatsku. Najbolji dio knjige je taj što sam poslije svakog teksta ostavio mjesto na koje se može pisati. Recimo, ako sam probudio nekakve osjećaje u vama slobodno možete zapisati. Knjigu sam posvetio svojim roditeljima jer su oni bili najjača karika mene. Nisam htio da otac padne u zaborav nakon nekog vremena pa sam knjigu posvetio njemu kao mali „suvenir“ na njega.

N: Svake godine trčite ultramaraton Zagreb- Vukovar. Kako ste došli na tu ideju? Pripremate li se puno za njega?

Šima: Moja trkačka karijera traje već 17 godina. Prije sam trčao na atletskoj stazi; 3, 5 , 7 km što je bilo super jer brzo završi, ali utra - martoni su  posebna disciplina. Trčanje na 100 km, 24 h i ostalo oduzima dosta mog slobodnog vremena. No svako moje trčanje je posveta nekomu. Utrka je samo odraz mojih trauma iz djetinjstva.

N:Ove godine ste bili prvi. Imate li nekakav „tajni“ izvor snage i kako se osjećate kada dođete na Ovčaru? Koji osjećaji prevladavaju u Vama?

Šima: Moja želja  od početka je samo završiti na postolju. Na ovakvim maratonima sudjeluju trkači čak i iz Rusije. Dugi niz godina maraton su osvajali Slovenci, a prošle godine jedan moj prijatelj je osvojio maraton tako da sam ja tek drugi koji ga je osvojio.. Jedina tajna je pretrčani kilometri i kilometri prošlih mjeseci. Tu se radi o 700 km pretrčanih u mjesec dana.. Svi trkači koji sudjeluju imaju taj neki fenomen kod Vodotornja, tj. 10 km prije kraja se budi taj neki osjećaj. Nakon 5 dana borbe na cesti, poslije svih dionica, taj osjećaj kada prođete kroz  Vodotoranj, centar grada i sve ostalo. Kada dođete na Ovčaru treba vam barem pola sata da shvatite tko ste, šta ste. Sav taj ponos i sreća koji su u vama… Jednostavno vam nije bitan ni plasman niti bilo što. Taj tren ponosni ste i uzbuđeni što ste uspjeli dovršiti utrku.

Prvi dan trčite utrku na 51 km pa onda odmarate i spavate. Sljedeći dan je 71km opet odmor. Treći dan je 84 m, četvrti 71km i zadnji- peti dan, se trči 44 km. Zanimljivo je to da okrepu hrane i vode možete dobiti svakih 5 km.

N: Bili ste i najspremniji pripadnik Oružanih snaga. Možete li nam objasniti kakvo je to točno natjecanje te kako ste došli na tu ideju za sudjelovanje na tako nečemu?

Šima: Točno, bio sam na natjecanju najspremnijih intervetnih snaga Slavonije i Baranje, a bio sam i pobjednik natjecanja Najspremniji pripadnik oružanih snaga. Uz to sam i sudjelovao na još par natjecanja i  bio sam čak na natjecanju NASA-e. Natjecanje Najspremniji pripadnih oružanih snaga je natjecanje na kojima sudjeluje oko 150 ljudi iz 30 država. Natječemo se u nekakvim policijsko – vatrogasnim vježbama. Ima staza od dužine 40 km na kojoj se utrkujemo dok na leđima nosimo teret od 22 kg pa zatim izvršavamo neke određene izazove. Zatim imamo plivanje, vožnja kajakom, alpinizam… Sve su to teške motoričke vježbe. Sve te vježbe zahtijevaju dobro poznavanje topografije i korištenje kompasa. Imamo tu zanimljivu situaciju da američki vojnici kada dođu imaju problem snalaženja na kompasu jer njima je tehnologija omogućila da oni to ne trebaju znati. Hrvati su stvarno dobri vojnici i čast mi je sudjelovati na takvim natjecanjima. A što se ideje tiče, ja sam inače pripadnik policije u Slavonskom Brodu te je tako jednom došla obavijest da se svi možemo priključiti tim kvalfikacijama.

N: Za kraj što poručujete nama mladima pa i svijetu?

Šima: Mi živimo u dosta „zbrkanom“ svijetu i većina samo gleda vrijednosti materijalnih stvari“ Divimo se većinom samo materijalnim dobrima, a ja sam za to da trebamo njegovati vrednote obitelj, prijateljstva. Sve ovo što sam ja uspio kroz djetinjstvo, odrastanje, školstvo, pobijedio na jednom od najvećih maratona na kraju sam rekao: „Molim te, Bože, za poniznost malih!“ Ono što vam poručujem, da što god radili, kroz što prolazili, čime god se budete bavili, kroz školstvo, život, najmanje što trebate biti su ratnici. Život me naučio da svemu trebate pristupiti sa 110% sebe, biti samouvjeren, vjerovati u sebe, biti borac jer to je jedini način kako preživjeti.                                                                                                          

Antonela Safundžić 7.b, Marta Grgurević 8.a

Fotogalerija_1 ...

Fotogalerija_2 ...