Osnovna škola "Skalice" Split

Dana 15. 3. 2019. razrednica Nikolina Perković odlučila nas je odvesti u novootvoreni Muzej osjetila,  u City Centru One.

U dogovoreno vrijeme došli smo ispred škole gdje su nas već čekale razrednica i knjižničarka Nikolina koja je bila naša pratnja u muzeju. Ušli smo u autobus koji nas je  vozio do City Centra. Svi smo se ponašali uljudno i kulturno, kako i doliči. 

Odmah po ulasku u muzej srdačno nas je dočekala gospođa koja je bila zadužena da nas provede kroz muzej toga dana. Pokazala nam je garderobu u koju smo ostavili naše ruksake i jakne. Svi smo bili jako uzbuđeni.

Na ulasku u muzej naišli smo na lijepo oslikan zid gdje su se neki od nas poželjeli fotografirati. Odmah potom gospođa nas je odvela u „staklenu sobu“. To zapravo nije bila soba, bio je to stakleni labirint kroz koji nisu svi prošli bez zabijanja u zid.  Labirint je takav da je lako pomisliti kako će izlaz biti vrlo teško naći. Izašli smo iz sobe i nastavili put kroz hodnike muzeja. Bilo je još mnoštvo zabavnih prostorija koje su testirale vid, poput ogledala koja iskrivljuju realnost i stvaraju smiješne odraze.

Pošli smo dalje i ušli u sobe koje su testirale naš sluh. Bili smo slobodni da na „glazbenim klupama“ odsviramo svoju pjesmu. Također smo doznali kako čujemo i hoćemo li u starosti trebati nositi slušni aparat. Iskušali smo i lasersku harfu čije se žice ne mogu osjetiti prstima. Naime, njezine su zrake iluzija, dok je samo njezina glazba stvarna.

Prebacili smo se na osjet dodira i ravnoteže. Ušli smo u hodnik na čijem je zidu pisalo da je sljedeća soba zabranjena za ljude s padavicom (Vortex). Neki su se prepali i nisu ušli, no nekima se ta soba učinila zanimljivom pa su je odlučili isprobati. Našli smo se ispred velikog tunela koji je ogradila kapsula koja se vrtila. Učinilo mi se da se tunel vrti i da ćemo ispasti. Neki su rekli da tu prolaze prvi i zadnji put. Sljedeća postaja našeg putovanja kroz muzej bio je krevet na koji smo legli i pritisnuli gumb koji je aktivirao male čavle koji su nas podigli prema gore i ponovo spustili. Osjet opipa testirali smo i pomoću plazma kugle – stvarali smo munje poput Nikole Tesle. Potom smo zavlačili ruku u kutije u kojima su se nalazili razni tajanstveni predmeti pa smo pokušali pogoditi o kojim je predmetima riječ.

U Rađinoj sobi su mali postali veliki, a veliki mali. U “Naopakoj sobi” prkosili smo gravitaciji. Vjerovali ili ne, sjedili smo na stolici sa samo jednom nogom. Naravno, i ovdje je riječ o optičkoj iluziji.

Kako vrijeme brzo prolazi dok se zabavljaš, nismo ni primijetili da smo na zadnjem osjetilu, osjetilu njuha. Tu smo naišli na kutije koje smo morali pomirisati i otkriti ugodan ili neugodan miris u njima – od lavande i ružmarina do kanalizacije, psećeg izmeta i pokvarene hrane. Potom smo iskušali tube s mirisima dalmatinskog  vjetra: juga, bure, maestrala, tramontane. Svi su vjetrovi divno mirisali. S njima smo završili naš put kroz muzej.

Nakon obilaska muzeja imali smo i nešto slobodnog vremena za šetnju po centru i zabavu s prijateljima. U dogovoreno vrijeme došli smo na ulaz na koji smo i ušli. Autobusom smo se odvezli na autobusnu postaju ispred crkve Gospe od zdravlja. Pješice smo došli ispred škole odakle se svatko uputio svojoj kući.

Izlet je bio vrlo poučan i zabavan. Svakome toplo preporučamo da ode posjetiti Muzej osjetila jer zasigurno neće požaliti.

Lara Matutinović i Duje Stojanac (5.c)