Ocjenjivanje: Roditelji – zašto DOBRO nije DOBRO!?

Roditelji žele samo petice, a zašto DOBRO nije DOBRO?

Ocjenjivanje: Roditelji – zašto DOBRO nije DOBRO!?

Opet to ocjenjivanje i ocjene. U našem obrazovnom sustavu su odavno izgubile svaki smisao.

Ako krenemo od razredne nastave. U većini škola prosjek ocjena u razrednoj nastavi je preko 4.5!?!?! Što što znači? Tko je tu normalan? Možemo kriviti učiteljice i učitelje, ali nisu oni jedini krivci. Roditelji stvaraju preveliki pritisak na njih, često im se prijeti. I što preostaje jednom učitelju? Zašto da svoju glavu stavlja u torbu? Zar bi nama trebalo biti više stalo do te djece nego što je stalo roditeljima?

Kakve su ovo ocjene? Pritisak roditelja na učitelje.

Naravno, da svaki roditelj misli da je njegovo dijete NAJ NAJ. Najbolji, najpametniji, najsposobniji i tako možemo nabrajati. Ali kakvu korist radite sebi i/ili svome djetetu, ako učitelja stavljate u takav položaj da dijeli ocjene šakom i kapom. Zar bi učitelj trebao misliti hoćete li ga napasti čim vaš anđeo dobije manju ocjenu nego ODLIČAN iliti IZVRSTAN!

Niti najmanje ne vjerujete osobama koje su se školovale za učitelja! Svi mi se trudimo i želimo samo najbolje vašem djetetu, podučavamo ga, provodimo četvrtinu dana sa njim i želimo mu da napreduje do svog maksimuma. 

Zašto onda mislite da takva osoba ne zna najbolje ocijeniti vaše dijete!?

Što preostaje učitelju? Boriti se svaki dan sa takvim pritiscima? Očekivati prijave inspekcijama, ravnatelju ili slušati raznorazne prijetnje na telefon? Zašto? Zbog koga? Pa jedno što mu preostaje je poklanjati djeci petice! Zašto gubiti živce i svoje zdravlje zbog ocjene?!? Pa tko i zašto bi netko normalan borio se sa sustavom i roditeljima? Najlakše je dati petice i sve super! Roditelji zadovoljni, djeca zadovoljna i učitelj može sačuvati svoje zdravlje.

SVI SRETNI! A znanje? Ma zar je to nekome još bitno?

Ocjenjivanje po nacionalnom okvirnom kurikulumu

Odavno već govorim učenicima da ocjena nije mjerilo znanja. I to je jedina istina. Pomakle su se granice i imamo inflaciju odlikaša. Sustav je urušen. U Nacionalnom okvirnom kurikulumu je lijepo opisano čemu služi ocjena:

“Školske ocjene, bez obzira kako su iskazane, služe raspoznavanju (dijagnozi), predviđanju (prognozi) i poticanju (motivaciji). Formativnim ispitivanjem valja osigurati dodatni poticaj učenju i odrediti kakvoću i količinu znanja i drugih ishoda učenja, nadzirati i usmjeravati učenikovo napredovanje, završno ocijeniti i vrjednovati učinkovitost samog procesa i strategija učenja.”

Kako divno i krasno zvuči na papiru. A uz to opis što koja ocjena znači:

Koliko se učitelja drži ovakvog načina vrednovanja učeničkih postignuća!?

Za ocjenu DOBAR (3):

“Ono čime je ocjenjivač zadovoljan opisuje se riječju (ocjenom) dobro. To znači da je ocjenjivač zadovoljan učenikovim postignućem, tj. da je učenik napravio ono što se očekivalo, odnosno uglavnom sve što je opisano u obrazovnomu standardu za nastavni predmet, modul ili određenu kompetenciju (socijalnu, učiti kako učiti ili drugu).!

DA!!! Za ocjenu DOBAR učenik napravi SVE!!! To je ocjena koja je DOBRA i tako ju treba gledati, nema ništa loše u njoj!!!

Za ocjenu VRLO DOBAR (4):

“Tek ako kakav učenikov rad, odnosno ispitni rezultat nadmašuje očekivanja to se opisuje riječima (ocjenom) vrlo dobro, što bi trebalo značiti da je ispitivač zadovoljan iznad svojih očekivanja, odnosno da učenikovo postignuće zahtijeva isticanje kvalitete rada i uložena napora. Takvi učenici na kraju polugodišta ili školske godine mogu dobiti i posebna pismena priznanja od razrednika ili školskih ravnatelja.”

To su oni fantastični učenici! Rade, trude se i ostvaruju iznad prosječne rezultate!

Za ocjenu ODLIČAN (5):
“Ako se koji učenici posebno istaknu originalnošću i kvalitetom svojega rada, uloženim naporom i čime sličnim što se ističe u odnosu na ostale, to označavamo riječima (ocjenom) izvrsno ili odlično. Takvih obično nema mnogo pa, prema tome, ni tu riječ, odnosno ocjenu ne bi trebalo odveć često dodjeljivati za postignute rezultate, odnosno ne bi ju se trebalo dijeliti veliku broju učenika jer se uz takvo pretjerivanje gubi smisao istinskoga značenja te ocjene.

A za ocjenu DOVOLJAN (2):

Riječ dovoljan dodjeljuje se uz ocjenu 2, a to znači da se procjenjuje da učenik može i treba postići više, odnosno da se od njega očekuje bolji uspjeh i, k tomu, dodatni napor. To također znači da je učenik dostigao postignuće toliko da zadovoljava minimum što je svim učenicima poznat kao polazište za ocjenjivanje ili je to, pak, nekim učenicima najviše (maksimum) što mogu dosegnuti. U strukovnim školama taj minimum treba biti opisan kompetencijama koje učenik treba postići odnosno kvalitetom radova (proizvoda) koje učenik treba napraviti.

Naravno da ovakvo ocjenjivanje neće biti moguće dok god je školska ocjena jedini i glavni čimbenik pri određivanju učenikove budućnosti. Ali s time i ovakvo ocjenjivanje gubi svaki smisao!

 Zašto nam se čini da se “škola”  sporo mijenja??

              I inače, kad su promjene u pitanju, proces često ne prati želje i ideje a osobito kad su u pitanju promjene u ljudskim glavama. Tako je i po pitanju promjena u našim školama. Uvijek netko “vidi” korak dalje a mnogima je teško “hodati” i na provjerenom terenu. Međutim,mislim da u globalu naše škole doživljavaju velike promjene.                                 

                 Jer, promjene su se “dogodile” u glavama naših učitelja a cijeli niz okolnosti ih je na to naveo. Generacije roditelja koji danas dolaze u školu kao partneri u odgoju i obrazovanju svoje djece su mahom visoko obrazovani, suvremenih pogleda na svijet, visoko osviješteni i zahtjevni jer su i sami, na svojim radnim mjestima i raznim društvenim pozicijama svakodnevno izloženi tržišnoj utrci znanja, vještina, ideja te tako odgajaju i svoju djecu. Oni su svjesni koje su to socijalne vještine njihovoj djeci potrebne da bi se sutra mogla uključiti u društvo u širem smislu i upravo to očekuju od škole. Zato su danas didaktičko metodička oblikovanja nastave ipak drugačija nego do prije samo nekoliko godina. A isto tako, roditelji su pozvani da se svakodnevno uključuju u život i rad škole kao pomagači, suradnici i voditelji pojedinih projekata.

                Uvijek ima roditelja kojima se čini da se presporo odvijaju procesi mijenjanja u praksi, međutim, obzirom na to da su učitelji kreatori i istovremeni vrlo odgovorni za provođenje nastavnog procesa, treba im dati vremena kako bi uopće i oni osvijestili tu svoju autonomiju u odlukama i izboru metoda i postupaka koje odabiru za rad s djecom. Na račun udžbenika su isto tako česti komentari, više kritike, no i tu su velike promjene učinjene. Udžbenik opet sam po sebi ne služi u potpunosti svrsi ako ga učitelj ne primjenjuje na djeci prilagođen način te samim time ih uči kako će ga koristiti. Udžbenici su doduše puni informacija koje se mnogima čine bespotrebne i suvišne no ako se taj izvor znanja shvati kao mjesto gdje svatko može pronaći informaciju koja ga zanima o određenoj temi a nisu sve upotrebljive i u nastavi, onda je jasno da se neke stvari iz udžbenika djeci prenose kao informacija, neke kao zanimljivosti, neke je potrebno znati radi nastavka školovanja, neke je potrebno povezati sa životom a neke će iskusan učitelj jednostavno preskočiti ocjenjujući da djeca nema dovoljnu zrelost da bi ih shvatila ili ih pak podrobnije uče u narednom razredu. Ta autonomija u procjeni donosi i veliku odgovornost no istovremeno dopušta prostor kreiranja i unošenja  osobnosti.
               Da se ne govori o promijenjenim metodama i oblicima rada u nastavi….danas djeca već u najranijoj školskoj dobi rade na projektima, suradnički u manjim skupinama, poučavaju se međusobno u paru, ni domaće zadaće više nemaju isključivo karakter reprodukcije i pasivnog rješavanja tj.prepisivanja. Vješt učitelj kombinira metode rada jer ima sadržaja koji se ipak najbolje djeci prenose predavačkom nastavom. Nemali je broj učitelja koji su uveli računalo u nastavu, medij koji je djeci poznat, kojeg oni vole i što je najvažnije spretno se njime služe. Pametan će učitelj dopustiti djeci ulogu mentora u informatičkoj edukaciji a zatim samo obrazovne sadržaje prirediti na način koji računalo može “progutati”. Mislim da su i tu velike promjene unatrag samo nekoliko godina. Pa ni roditeljski sastanci nam više nisu “noćna mora” jer su organizirani na principu radionica i okruglih stolova pa roditelji imaju puno više koristi nego kao pasivni slušatelji do sada. Nekome se možda čini da je to sve premalo no mi, koji školu doživljavamo “iznutra” sigurni smo da smo već puno promijenili. I što je najvažnije, ne očekujemo promjene izvana i odozgo već osluškujemo “bilo” naših roditelja i učenika i prema tome oblikujemo svoju pedagošku praksu.
               Neki od tih elemenata promjena nisu jednostavno mogući bez dodatnih edukacija i stručnog usavršavanja pa su i tu uočene velike promjene, od informatičkog do “emocionalnog” opismenjavanja, o samoj metodičkoj pripremi da i ne govorimo.
                Nestrpljivost je prisutna no čini se i ne baš opravdana jer gdje god su ljudi u pitanju, potrebno je svakoj promjeni prići humano jer pritisci i kritike ne djeluju učinkovito. Zato savjeti, podrške, pomoć i poticaji su uvijek dobrodošli. I vi kao roditelji uvijek ste dobrodošli kao nositelji promjena u školi. Uostalom, tko bi mogao biti više zainteresiran da mu se dijete obrazuje u promijenjenim uvjetima, od vas samih. A na učitelje možete računati.

            Kada “škola” dobiva na ugledu?

    Stariji ljudi su uvijek govorili “drži do sebe pa će i drugi držati do tebe”.
    Kako to škola “može držati do sebe”?
Zapravo vrlo jednostavno.

    Danas se u školama posvećuje puna pažnja stručnom osposobljavanju učitelja i to ne samo u području predmeta koji predaju već i u komunikaciji s djecom i roditeljima. Učitelji sudjeluju u kreiranju pojedinih segmenata rada škole te samim time postaju odgovorni za njihovo ostvarivanje. Lako je primjetno gdje učitelj ostvaruje ono što je sam zamislio a gdje samo ostvaruje “naredbu”, drugačija je razina predanosti i uvjerljivosti a onda i zadovoljstva u samom procesu.
  Učitelj s visokom razinom samopoštovanja se ne boji unošenja promjena u svakodnevni rad ni uvođenja suradnika, npr. roditelja, bilo kao pomagača ili prepuštajući i samo vođenje pojedinih projekata. On dopušta djeci samostalnost i uči ih kako će se služiti pojedinim izvorima znanja.Takav učitelj djeci daje “alate”  i nadzire proces njihova korištenja uz pokoju intervenciju.Takav učitelj dobiva na ugledu kod roditelja i u pravom smislu predstavlja školu.
    U školama se nadalje posvećuje pažnja i razvoju kritičkog mišljenja kod djece jer jedino na taj način ih se priprema za život. Oblikuje se nastava na suvremene načine, bez prisile i pritiska te se uvode metode rada koje omogućuju svladavanje socijalnih vještina bez kojih se danas ne mogu zamisliti uspješni ljudi. I to roditelji prepoznaju, dijete se raduje odlasku u školu i nije više pod takvim stresom od straha pred ispitivanjem i ocjenjivanjem.
   Škola koja “drži do sebe” jasno ide pred roditelje s rezultatima istraživanja o zadovoljstvu učenika u školi, propituje interese  i želje roditelja i nastoji oblikovati stvarnost poštujući osobnosti. U takvoj se školi argumentirano brane stavovi o kriteriju ocjenjivanja, nastavnim planovima i programima, kućnom redu, školskoj kuhinji, knjižnici, radu stručnog suradnika. U takvoj se školi aktivira Vijeće roditelja koje je nositelj razvojnog plana škole i aktivan sudionik događanja.
    Škola dobiva na ugledu onog časa kad se osjetila sigurna u području za koje je zadužena, u odgoju i obrazovanju. Ako je spremna prihvatiti kritiku i savjet roditelja, ako je transparentna i bliska, ako je otvorena i suvremena. Ako su njeni djelatnici ispunjeni zadovoljstvom svojih učenika i motivirani u poboljšanju i unapređivanju rada, ako su emocionalno zreli za izazove koji ih svakodnevno “bombardiraju” i ako su spremni “dati se na tržište”. A roditelji to prepoznaju.

  Mobitel,  ako „da“-zašto da,   ako „ne“-zašto ne ?!  

    Na ovom pitanje ima zaista različitih odgovora,no činjenica je da mnoga djeca imaju vlastiti mobitel. Mobitel se pojavio kao posljedica ubrzanog razvoja tehnike, u kombinaciji s modnim trendovima.Rezultat je on uštede vremena u komunikaciji,ubrzanog tempa života i ponekad lažnog osjećaja da nekog uvijek možemo kontrolirati.Mobitel se pokazao kao spas u situacijama u kojima je potrebno hitno reagirati,pozvati pomoć ili pak doći do važne informacije.On je sredstvo prevladavanja velikih udaljenosti,izmjene poruka različitih sadržaja.Nekad je i medij za rješavanje kriznih situacija jer nije neophodno „živim“riječima nekome nešto nelagodno objasniti a još manje gledati ga u oči.Izuzetno je pogodan za uznemiravajuće pozive „skrivenim“brojem i težim utvrđivanjem traga pozivatelja.

  Ima on i funkciju provođenja slobodnog vremena igrajući razne igrice,na raznim mjestima,u različitim situacijama,s tonom ili bez.Prilika je on i za „demonstraciju“materijalnog položaja,a oni s kamerom,osim toga,i za „zaustavljanje“nekih trenutaka,bilo sreće,bilo dokaza.Često mobitel ima „ulogu“ pokazivanja nečije traženosti i nezamjenjivosti u trenucima sastanaka,predstava i sl..Sinonim je zaposlenosti i brojnih poslovnih odnosa,pa neki imaju i više aparata.Njime se može poslužiti i pri izračunavanju matematičkih problema ili pak preračunavanja u određenu valutu.Koriste ga sve generacije,poklanja se u svim situacijama.Negdje je njegova uporaba zabranjena,negdje samo nije dopuštena.Ima mobitela s različitim priključcima,od interneta na dalje.Mobitel je idealan za potrošnju impulsa jer je privlačan i neophodan svakom od korisnika.Njemu se kupuju različiti etuii,navlake,maske.On ocrtava karakter svojeg vlasnika.Neki ga često mijenjaju i tako ulaze u kategoriju trend-setera,dok se drugi ne odvajaju od sad već povijesnih primjeraka jer im „služe svrsi“.Često mobiteli za svojeg trajanja ne dožive ni 50 %  iskoristivosti obzirom na mogućnosti koje pružaju.

   Često su upravo oni meta „dugoprstića“ i predmet istraga o otuđenju.
I bez obzira na popularnost, neki se još uvijek jako opiru, jer ne žele biti „uvijek dostupni“, uznemiravani, kontrolirani, ili se možda jednostavno boje da se njime neće znati služiti?
A što je onda s digitalnom kamerom, lap topom, palm projektorom, LCD projektorom.....
Na pitanje iz naslova odgovorite sami, kao roditelji, ima li mobitel više prednosti ili nedostataka?
I kupite svojem djetetu mobilni aparat ( to je ispravan naziv ! ),a ako „ne“-zašto ne?

 Dječji izlasci, sto “zašto” i pokoji “zato”

    Uz pojam “dječji izlasci” misli se na ono vrijeme koje dijete želi provoditi izvan kuće ali bez neposredne kontrole roditelja. Ti zahtjevi počinju već vrlo rano, od onog “mogu li se igrati s prijateljima na ulici””, preko nešto složenijih “mogu li ići prijateljevoj kući”, pa sve do onih “ ja bih s prijateljima u grad” ili pak onih “večeras bi išli u kino, idu skoro svi iz razreda..”. Kako dijete raste i zahtijevi za “slobodom” se povećavaju. Kako se zahtijevi povečavaju, raste i roditeljska briga. Roditeljska briga opravdano raste jer se i vrijeme u kojem živimo neprestano mijenja ali nažalost u smjeru nesigurnosti, povećanih opasnosti, nepredvidivosti. No, je li baš sve tako “crno”?

    I kako sad biti pametan?! Ne povrijediti vlastito dijete, omogućiti mu socijalizaciju i biti relativno miran do njegova povratka.

 Za početak,bilo bi dobro izbjeći:

    1. učestale zabrane i govorenje “ne”! (ne smiješ, ne  dolazi u obzir, ni slučajno..)
   2. prebacivanje odgovornosti na drugog roditelja (pitaj  tatu, ako te on pusti..)
   3. ”prodike” i “moralke” prije svakog eventualnog ali  nevoljkog “puštanja” (u tvojoj dobi ja sam.....,kako si ti zamišljaš uopće ....ako ti ukradu mobitel nemoj misliti da ćeš dobiti novi...ako se tebi nešto   dogodi, meni nema života....)
   4. situaciju da “dignete ruke” od kontrole i odgovornosti (ma idi kud hoćeš i s kim hoćeš, nije me briga, ne zanima me više jer ionako ne vrijedi ništa govoriti..)

    Nasuprot tome,poželjno bi bilo:

    1. na dječji zahtjev odgovoriti s “da, ali”, s tim da iza “ali” može slijediti: kad mi točno kažeš gdje ćeš   biti, kad budem zna-o/la s kim se družiš, kad me uvjeriš da si napravi-o/la sve za sutrašnju nastavu, kad  pospremiš sobu, kad odneseš smeće, kad mi pomogneš napraviti..., kad ispraviš negativnu ocjenu, kad budeš  razgovara-o/la s nas oboje, kad napravimo plan tvojih izlazaka..)
    2. dogovoriti u obitelji zajednički stav o izlascima djeteta, uključiti u donošenje stava i baku i djeda
  3. napraviti plan, i što se tiče mjesta izlazaka, i što se tiče vremenskog ograničenja, dana u tjednu, vikenda, ali i  troškova tih izlazaka (ovo će biti puno lakše ako i  inače s djetetom pravite plan njegovih obveza)
  4. iskoristiti prigodu kad su prijatelji vaše djece u vašoj kući pa porazgovarati o tim stvarima, predložiti im kako da provode vrijeme zajedno, upozoriti na opasnosti i  dati savjet kako ih se čuvati (time ćete izbjeći ono dječje “sve mame puštaju svoju djecu, samo ti mene ne” ili “ moje prijatelje roditelji niti ne pitaju kud idu” ili “svi mogu ostati do kad žele samo ja moram u 21,00 sat  biti doma“
   5. ne suviše strepiti nad svakim djetetovim izlaskom, ne opterećivati ga svojom brigom, nametati mu osjećaj grižnje savjesti jer čini nešto što vas ne  raduje, davati mu u obvezu javljanje telefonom svakih pola sata
   6. vjerovati djetetu, pokazati mu da poštujete njegov izbor, društvo vršnjaka, njegovu slobodu i raspolaganje vremenom na način koji ga raduje (jasno dati do znanja da su upravo ovi vaši stavovi polazna osnova, no da, dakako, upravo o njemu i poštivanju dogovora s njegove strane, ovisi hoćete li ih promijeniti i utvrditi možda neka druga pravila, da ne kažemo zabrane)

 Zaključimo: 

Zasigurno nije nimalo laka uloga roditelja u određivanju granica i normi dječjih izlazaka, pošteno bi bilo uvijek se sjetiti sebe u toj dobi; na što smo bili “alergični” kod svojih roditelja, što smo kod njih cijenili, zapravo, što nam je “pasalo” a što ne i na čemu smo im poslije bili beskrajno zahvalni (bez obzira što smo ih na trenutke “mrzili”).
Samo nek se ne ponovi ono: “ja nisam nikud išla i što mi danas fali???”.....” JE LI TO BAŠ TAKO???!”  

„MAMA , NE VOLE ME U RAZREDU ! "

     Ako ste roditelj djeteta koje je izgovorilo ovu rečenicu, vi svakako nešto morate poduzeti. Ako je još rečenica izgovorena kroz suze, nemate što čekati. Vjerovati ili ne manje je važno. Sigurno je samo jedno, taj se osjećaj u djeteta nije pojavio bez razloga. I pitanje je od kad traje i koliko je djetetu trebalo vremena da ga verbalizira. Vi ćete mu pomoći da ga i racionalizira. Jer nema situacije koja je nerješiva i to djetetu treba dati do znanja.
   Ovu djetetovu izjavu morate primiti bez uzrujavanja, prijetnji, okrivljavanja bilo koga. Bit će pametno da ga pitate po čemu je to zaključilo? Kako je uopće primijetilo da ga „ne vole u razredu“?
    Ako su neki od djetetovih odgovora: NITKO SE NE ŽELI SAMNOM IGRATI, MENI NITKO NE ŽELI POSUDITI BILJEŽNICU KAD SAM BOLESTAN, NITKO NE ŽELI SAMNOM SJEDITI.....onda treba uslijediti razgovor tipa: da vidimo što bi mogli biti razlozi?!Dijete će sigurno reći da „po njemu“ nema razloga zašto je tomu tako no vi ćete shvatiti da se ipak nešto događa. Povedite razgovor u smjeru koji će omogućiti da prateći djetetov izraz lica zaključite kad „je vruće“. Na primjer, pitajte ga želi li ono uvijek biti glavno u igri, određivati pravila, a poznajući ga najbolje, znat ćete je li možda razlog u tome što vaše dijete ne zna podnijeti poraz, ili jednostavno nije naučilo dijeliti igračke, ili pak ne prihvaća pravila, ili je netko u razredu superiorniji od njega a to naprosto ne može podnijeti, možda jednostavno nikom ne želi dodati loptu kad igraju nogomet, a kad netko pogriješi „drži mu lekcije“??! Ili se ruga onima koji nešto ne mogu shvatiti „od prve“? Vjerujte, negdje je i ono vidjelo taj primjer.....
  Ako su neki od njegovih odgovora: ZOVU ME TUŽIBABA, CINKAROŠ, ULIZICA...onda treba povesti razgovor o tome kako svatko od nas ponekad ne može odoliti da nekog ne tuži učiteljici, da joj se „ne dodvori“ prijavljivanjem neke sumnjive situacije u razredu, ali da nije nimalo poželjno da budemo „svakom loncu poklopac“, da baš sve odmah „tužakamo“, da tražimo kad će netko pogriješiti i onda uživamo u tome da ga osramotimo....ne trebamo se baš u sve miješati, osobito kad nas se osobno ne tiče. Znate i sami iz svojeg iskustva da djeca ne vole „tužibabe“, a ni učitelji u tome ne uživaju, budite uvjereni. Naučite dijete da „stvar prijavljuje“ onda kad time pomaže onom koga prijavljuje...nije to lako naučiti ali se može.
    Ako su neki od njegovih odgovora: UVIJEK SAM JA ZA SVE KRIV, MENE UČITELJICA JEDINOG PITA NAJTEŽA PITANJA A NITKO MI NE ŽELI ŠAPNUTI, GOVORE MI DA SAM MAMINA MAZA, RUGAJU MI SE KAKO SAM OBUČEN.....onda se treba zapitati jesmo li i sami kao roditelji tome pridonijeli. Djeca često one koji se razlikuju, recimo po odijevanju „zafrkavaju“. Neki roditelji djecu oblače, blago rečeno, “preozbiljno“, pa tako viđamo bijele košulje, tamne hlače, pa i kravate, nasuprot tome, viđamo i „treger“hlače u dobi kad su primjerene traperice i trenirke, “dokoljenke“ kod dječaka u pubertetu izazivaju razred na ruganje, neprestano oblačenje u dječjim buticima s dječjim markama, kod „petaša“ ili „šestaša“ izazvat će buru smijeha i zafrkavanja, pa bi trebalo malo „oslušnuti“ što je u kojoj dobi „in“ a što nije kako bi izbjegli te nemile događaje. A što se tiče maminih maza, osobito kod dječaka, nemojte stalno za svojim mališanom nešto nositi i donositi, danas bilježnicu, sutra čokoladnu torticu, prekosutra deblju majicu...time dijete obilježavate kao mazu i činite mu situaciju u razredu u kojoj mu je teško naći „obranu“ od naleta komentara. Sve mu to možete dati i pripremiti unaprijed. I nemojte se miješati u njegove nesporazume s vršnjacima tipa „sad će vama moja mama pokazati...!“
     A to, da je uvijek za sve kriv i da se njega uvijek najteže pita od gradiva....možda su razlozi za prvo:  PREČESTO JE SUDIONIK PA I SUMNJA ČESTO PADA NA NJEGA, A MOŽDA MU DJECA TAKO I „VRAĆAJU“ PA I ONI NJEGA TUŽE, ILI PAK JEDNOSTAVNO ŠALJE „SIGNALE“ - BAVITE SE SAMNOM.....a za drugo: DJECA SVOJU NESIGURNOST U ZNANJE ČESTO OPRAVDAVAJU KOD RODITELJA UPRAVO OVOM IZJAVOM, A MOŽDA SE IPAK SAMO RADI O NEDOVOLJNO NAUČENOM GRADIVU, PROVJERITE.
                    

  Ako vas ni jedno od tumačenja nije umirilo, i niste zadovoljni pristupom temi, bit će najbolje obratiti se učiteljici i pitati je što misli „ZAŠTO SE KOD VAŠEG DJETETA POJAVIO TAJ OSJEĆAJ NEVOLJENJA?“ i vjerujte joj kad vam kaže svoje mišljenje. I poslušajte njen savjet. A možda vam je dijete to reklo samo zato da se s njim „pozabavite“ i da ima osjećaj da je kod kuće voljeno. I uvjerite ga.

PRIJELAZ IZ 4. U 5. RAZRED....I SVE ONO ŠTO IDE UZ TO.....

         Ponosan je svaki roditelj kad njegov mališan krene u peti razred. I zabrinut.    

                      S razlogom?Pa......     

     Prelazak s razredne na predmetnu nastavu donosi niz promjena, od kojih su neke isključivo fizičke a neke psihičke, neke promjene nastanu „u hodu“, neke su posljedica okolnosti, a posljedice proživljavanja nekih promjena uočavamo tek na uspjehu učenika....(koji  ponekad nije u skladu s očekivanjima). I rijetko se pitamo,  jesu li očekivanja bila realna?! I  često tvrdimo da s predmetnim učiteljima nešto nije u redu i da su nastavni sadržaji preopširni. Ima tu dakako istine ,ali...promislimo o sljedećem:

    1. dijete se nakon četiri godine koje je provelo s jednom učiteljicom sad odjednom mora priviknuti na desetak novih učitelja, koji niti poznaju njega, niti ono poznaje njih, o rijetkima je nešto načulo ( tipa „stroga,daje jedinice,ne možeš prepisivati“) a neki su možda učili njegovog brata ili sestru pa će ga još cijelo prvo polugodište zvati imenom ovog starijeg ili pak do kraja godine uspoređivati s uspješnijom sestrom. NIJE MU LAKO.
   2. nakon četiri godine u jednoj učionici, kabinetska nastava ili specijalizirane učionice???, prvo se treba snaći u novom „dijelu“ škole, pa još zapamtiti gdje je koja učionica, pa se sjetiti gdje si što ostavio i pod kojim satom, ako još „uleti“ i dežurstvo na porti, pa stariji učenici.....simpatije...STVARNO MU NIJE LAKO.
  3. nakon četiri godine i šest-sedam predmeta,t oliki novi predmeti....a svaki od njih nešto izučava, potrebno je cijelo jedno polugodište da bi se shvatilo o čemu se radi, kako se uči kod kojeg učitelja, koji sve elementi čine ocjenu, čemu služi koji izvor znanja(udžbenici,vježbenice....) MA NE DA IM NIJE LAKO,NEGO...
    4. nakon četiri godine uspjeha 5,00......treba se polako privikavati da postoje i niže ocjene, i da baš svaki učitelj za svoj predmet misli da je jako važan, ako ne i najvažniji, da se kontrolni rad piše točno jedan sat, da se lektira mora predati baš u srijedu, da je „atlas“obvezan za zemljopis, da se povijest uči, da se matematika vježba.....BAŠ IM JE TEŠKO.

          DA NAKON OVOG NE BI DOŠLO DO ODUSTAJANJA OD DALJNJEG ŠKOLOVANJA,  MOLIM PROČITATI I OVO:

    1. svi ti učitelji su već u svojoj praksi imali“petaše“ pa jako dobro znaju da im je potreban period privikavanja i imat će na umu te silne promjene koje se nalaze pred djecom ali i načine kako da im pomognu da što prije prebrode „krize“, individualna odstupanja su uvijek prisutna, naputak roditeljima: OD POČETKA REDOVITO POSJEĆUJTE INFORMACIJE ZA RODITELJE I SASTANKE
   2. djeca imaju razrednika ili razrednicu koji će preuzeti ulogu njihove dosadašnje učiteljice-brinuti o njima, no,naravno, ne u tolikom vremenu jer je i sam predmetni učitelj i ima svoj raspored sati, no vrlo brzo se vidi da djeci i ne treba „stalno visiti nad glavom“ a tu ste i vi, kao  roditelji koji ćete razrednika upućivati na promjene, poteškoće ili probleme koje nije uočio, ZNAČI, IMAJTE REDOVITI KONTAKT SA ŠKOLOM.
    3. svaki će učitelj naglasiti koje komponente čine ocjenu iz kojeg predmeta, možete biti sigurni da će ocjena iz tzv. zalaganja biti jedna od onih ocjena koje dižu prosjek, i to je u petom razredu posve razumljivo, samo se vi nemojte baviti zbrajanjem ocjena i izračunavanjem prosjeka bez da ste se savjetovali s razrednikom, znate, neće biti moguće zbrajati ocjene iz rubrika za ocjene i onih iz rubrike „opisno praćenje...“ na lijevoj strani imenika...to mora znati i dijete. DAKLE, U SURADNJI S RAZREDNIKOM POLAKO „RADITE“ NA OPĆEM USPJEHU VAŠEG DJETETA.
     4. vjerojatno će mnoga djeca „zadržati“ uspjeh iz „nižih“razreda, pa ako i ne zadrže, u petom razredu ima puno, puno značajnijih uspjeha od općeg uspjeha, na primjer, socijalizacija, pozitivna slika o sebi, komunikacija, osjećaj pripadnosti kolektivu u širem smislu,svladavanje novih metoda i oblika učenja, samostalno služenje izvorima znanja, dosljednost, odgovornost i prije svega RADOST, VESELJE, ZDRAVLJE.....A TO JE ONO ŠTO VAS TREBA ČINITI PONOSNIMA.
          

     ....jer slijedi šesti...pa sedmi....pa osmi...pa srednja škola...pa „fax“......ima još puno „usustavljivanja“ pred vama i vašim djetetom, ne morate „kvotu“ ispuniti u 5. razredu. SRETNO.

     Djelotvornost odgojnih metoda

      Često čujem roditelje koji govore : „Sto puta sam mu rekao/la da......pa ništa,on i dalje po svojem...ne znam što da radim??“. Ili pak „Ja svaki dan inzistiram na pospremanju sobe, i po ne znam koji put, kad vidim kako je to napravljeno, to napravim sama!“

   Sjetite se onih početaka u oblačenju, samostalnom hranjenju, pospremanju igračaka....kad niste imali vremena čekati da to bude završeno, pa ste pripomogli da se obavi što prije i time jasno dali do znanja da to što zahtijevate od djeteta uopće nije tako ozbiljno kako izgleda jer ćete to ionako napraviti umjesto njega vi.
     Sjetite se koliko ste puta zaprijetili da nema crtića, ili sladoleda, ili izlaska na igru ako neka stvar ne bude napravljena pa onda isto tako lijepo dopustili i jedno i drugo i treće jer više niste mogli slušati „cendranje“ i moljakanje tipa „molim te, molim, molim, molim te....“. Ili ako ste pak i pokušavali ostati ustrajni, račun su vam pokvarili djed, baka ili pak netko treći (tko vas je usput proglasio „maćehom“ a ne majkom kad ste tako „tvrda srca“).
  Sjetite se situacija u kojima vam je vaše vlastito dijete „držalo“lekciju tipa...“pa ni ti to ne radiš....“ ili onu „tužit ću te baki pa ćeš vidjet....“ ili možda onu „ako mi ne dopustiš, idem k tati i neću se više vraćati...“.
   Sjetite se pokušaja da na oboje svoje djece pokušate djelovati istim metodama, pa kod jednog „upali“ a drugi vam se drsko smije?! Što vam tada preostane nego ovom drugom spomenuti da je na tatu....ili baku(svekrvu!). Ono će vas prvom prilikom tužiti istom, a onda ni jedna isprika neće biti dovoljno uvjerljiva.
    Sjetite se samo koliko ste puta poželjeli propasti u zemlju kad ste, u najboljoj namjeri da demonstrirate uspješnost svojih odgojnih postupaka u trgovini, doživjeli „bezobrazluk neviđeni“ pred svim tim ljudima.

    Ima još cijeli niz situacija i reakcija koje bi mogle poslužiti kao uvod u temu odgojnih metoda.
 

 Što bismo vama, kao roditeljima preporučili?    

1. kad uviđate da nešto morate tisuću puta ponoviti a nema željenog učinka, naprosto to više nemojte govoriti...i mudro pričekajte da vidite šokirano dječje lice kad ne bude čulo ono što već na pamet zna...velika je vjerojatnost da će upravo sada postupiti kako očekujete....i tada se pravite da ne pokazujete veliki interes nego jednostavno to prihvatite „pod normalno“.

2. svaki puta kad pred dijete postavite zadatak za koji već unaprijed znate da neće biti obavljen onako kako biste to vi napravili i željeli da izgleda, pripremite se za skrivanje razočarenja i izražavanje zadovoljstva nakon obavljenog posla, velika je vjerojatnost da će se dijete svaki put sve više truditi u želji da vas iznenadi i razveseli

3.nemojte prijetiti i nagovještavati kazne i posljedice koje niste u stanju ostvariti iz sentimentalnih razloga, svakoj kazni odmah dajte vremensko ograničenje, trajanje i alternativu, (ne)dosljednost vas poslije može skupo stajati, velika je vjerojatnost da će vas u tom slučaju dijete ozbiljno doživljavati i ne „isprobavati“

4. ne tražite od djece da se ponašaju onako kako se vi zapravo gotovo nikad ne ponašate, ne idealizirajte njihovo poželjno ponašanje bez da ste prije promislili jeste li im baš vi primjer, i nastojte dati do znanja da niste tu da izmišljate pravila radi pravila već da si svi skupa olakšate život, vjerojatno ćete puno više postići vlastitim postupkom nego „soljenjem pameti“

5. i bez obzira kako ljuti bili na jedno od svoje djece jer se slijepo ne drži onog što vi zahtijevate, ne pripisujte im karakteristike bračnog druga ili bake, pomislite na činjenicu da i njih dijete isto jako voli ali da isto tako osjeća da se vi zapravo s njima rugate, radije nastojte prilagoditi odgojne metode njihovim karakterima i uvijek osuđujte postupak a ne dijete, vjerojatnije je da ste bliže uspjehu na taj način

6. svaki puta kad budete dobili želju da pred publikom demonstrirate učinkovitost svojih odgojnih metoda, nametljivo i naglašeno, znajte da će krenuti „po zlu“,radije se odlučite za metodu „značajnog pogleda“, tajnovitog osmijeha“ ili jednostavno, pravite se da ne čujete ili ne vidite, vjerujte, djetetu se neće svidjeti što ga kao „malu bebu“ pred drugima nešto učite i upozoravate  dok ono u istom trenutku publici šalje sasvim drugu poruku, pa je vrlo  vjerojatno da će to dijete znati cijeniti i biti vam zahvalno za ovaj drugi postupak

                      Da,dobro ste primijetili, često spominjem na kraju rečenice...VRLO JE VJEROJATNO.....jer tako i jest.

Nema recepta, sigurnosti, garancije i sl.