Osnovna škola Strožanac

mirno koračajući šetalištem Stjepana Radića, najvećom ulicom Imotskoga, žilom kucavicom „Grada na gori.“ Uskim  kamenim stubama spuštam se na Trg Tina Ujevića i njegov kip obasjan suncem bljesne mi pred očima. Moj Imoćanin stoji ponosno i kao da sa znatiželjom promatra nekolicinu svojih sugrađana koji još uvijek ispijaju kave u kafićima. Na njihovim licima vidljiva je sreća i opuštenost i to me podsjetilo na ljepotu života u Imotskom. Ulicom Tina Ujevića nastavljam prema Modrom jezeru, mom omiljenom mjestu u Imotskom. Već sam izašla iz središta grada i sada su mi pred očima stare, trošne kuće. Dolazim do Modrog jezera. Gledam sivo-bijele obronke obrasle tankim čempresima. Kamenom stazom dolazim do vidjelice. Zatvorila sam oči tako da mi, kad ih otvorim, pogled padne na najljepšu sliku na svijetu: modru, mirnu i bistru vodu Modrog jezera. Promatram to spokojno plavetnilo i divim se djelu Božjih ruku. Stubama se penjem do stare, razrušene, vremenom pregažene kamene Turske kule na čijem se vrhu ponosno vije hrvatska zastava. Spuštam se do podnožja kule gdje se nalazi crkvica Gospe od Anđela. Ulazim i molim se Gospi za svoj grad, za Imotski i njegove stanovnike. Pri izlasku iz crkvice pogled mi pada na stadion Gospin dolac, jedan od najzanimljivijih u Europi. Sjela sam na stube da odmorim, pa ću put nastaviti preko Bazane do bakine kuće.

Iako ne živim u njemu, Imotski je moj grad. Tu mi je korijenje. Volim ga i ništa na njemu ne  bih mijenjala; savršen je takav kakav jest: sa svojim kamenim kućama, skrovitim kamenim „placima“, dugim drvoredima i dva jezera kao dva najljepša bisera na Gospinom dlanu.

Tina Buće 8.b