Stoji grad…

                    Dostojanstvo i poštovanje. Te se riječi skrivaju negdje u mojoj glavi dok autobus lijeno klizi slavonskim ravnicama. Vidio sam slike, gledao dokumentarce, slušao priče, no siguran sam da mi Vukovar ima još ponešto za ispričati. 

     Vukovar ponosno stoji okupan suncem dok Vuka i Dunav svakodnevno ispiru sjećanja. To je grad na granici Slavonije i Srijema, Hrvatske i Srbije, sjećanja i sadašnjosti. Ovo je oduvijek bio bogat kraj - više od 3000 godina ljudi naseljavaju ovaj prostor i obrađuju plodnu slavonsku zemlju te stvaraju bogatu tradiciju i kulturu. Današnji, pomađareni  naziv Vukovar potječe iz vremena Hrvatsko-ugarske personalne unije, iz 14. stoljeća, iako se samo naselje u pisanim dokumentima spominje još u 13. stoljeću kao Vukovo.  

    Dan je pomalo lijen, a usporen ritam bojnika koji nas vodi kroz izložbeni prostor s ratnim vozilima i oružjem u meni izaziva dosadu. Ipak, ratna vozila izazivaju strahopoštovanje svojom veličinom i izgledom. Odlazimo u dvorac Eltz koji ničime ne odaje da je donedavno bio samo kostur - veličanstven stoji na obali Dunava i svjedoči o nekim sretnijim, ljepšim vukovarskim vremenima. Odjednom me Vukovar, kao da je čuo moje misli o sporosti, povlači u svoj vremenski stroj. Prizori razaranja, stradavanja, progona, plač i krikovi izmjenjuju se s užurbanom svakodnevicom današnjih Vukovaraca. Sve brzo prolazi ne ostavljajući mi previše vremena za razmišljanje.  

    Odjednom - tišina. Mir. Ne čujem ni vlastito disanje. Vrijeme kao da je stalo. Na Ovčari smo, izvan grada, u prostoru koji je prirodno niži od ostale nizine koja ga okružuje. I sama pomisao da je ovo masovna grobnica u meni izaziva jezu. Stojim na sredini hangara, pokraj crvene spirale. Osjećam kao da me povlači prema dolje. Dvjestotinjak lica sa slika obješenih na zidovima hangara gleda u mene. U njihovoj smrti nema ničeg dostojanstvenog, ničeg čovječnog. Pitam se gdje je tada bila ljudskost, jesu li oni koji su počinili sva ta zlodjela mislili da će priroda sakriti njihove tragove. Kroz glavu mi prolaze tisuće pitanja. U meni se polako budi osjećaj ponosa dok nastavljamo dalje. Vodič priča svoju priču, ali ja dobar dio toga ne čujem. Još jedna masovna grobnica. Gledam u 938 života ispred sebe, 938 života koji su prekinuti i zauvijek izgubljeni. Ostavljeni u jami, bez imena i prezimena, bez mogućnosti da se njihovi najmiliji oproste s njima. Njihova su tijela ekshumirana 1998. godine, a na mjestu grobnice podignuto je 938 bijelih mramornih križeva, predstavljajući 938 nevinih života izgubljenih u ljudskoj ludosti rata. U mislima mi je slika vučedolske golubice, simbola mira, simbola Vukovara. Stari su znali što je temelj napretka, a mi se do danas nismo potrudili to naučiti. 

     Kroz prozor autobusa gledam u ono isto sunce koje je jučer svojim zrakama okupalo Vukovar. Tako obasjan, kao da ga miluje nevidljiva ruka, izgleda kao savršeno mjesto za život. Možda će neki drugi ljudi ispisati vedrije stranice budućnosti. Ja odlazim iz njega pomalo sjetan, ali ponosan. Lijepo smo pričali, Vukovar i ja… 

Ivan Goričanac, 8.a