Osnovna škola Trnovitički Popovac

Budimo zahvalni za sve ono što imamo svaki dan!

PRIČA O PLODOVIMA I SIJAČU

Sjedim kraj prozora zagledana u polje ispred kuće. Sve je tiho, tako tiho da mogu čuti otkucaje vlastitog srca. Vani, na polju – zlatni klasovi žita njišu se na vjetru i kao da radosno plešu odajući zahvalnost. Razmišljam...

... od kuda dolazi snaga sjemenkama žita da izrastu i donesu rod? Znam, sjeme nije slučajno dospjelo u zemlju, sijač ga je morao posijati. A onda, sa neba je padala kiša koja je natapala polje. Sunce ga je obasjavalo svojim zrakama i hranilo. U zemlji, sjeme je raslo i napredovalo... No, plodovi nisu odmah došli, trebalo je pričekati zimu, pa proljeće, a na ljeto su se ukazali u punoj ljepoti!

Čudesno – uskliknuh,  jer prepoznah svoj život u tom sjemenu žita! Sada znam, i u meni postoji polje – pusta zemlja puna korova koja treba Nebeskog Sijača da brine o njoj. On priprema zemlju moga srca kako bi primila dobro sjeme koje drži u svojoj ruci. Sijač baca sjeme na plodno tlo i brine o njemu da uzraste i rodi dobar rod. Šalje kišu milosti koja pada sa Neba i natapa moje srce, daje mi piti sa izvora Žive vode. On šalje svoje zrake Sunca koje dopiru u moju tminu i obasjavaju ju. A onda, tako tiho i gotovo neprimjetno, sjeme u mome srcu polako raste i proviruje van. Njegova zelena svježina odmara duh i privlači one koji su gladni. Nakon nekog vremena, dolaze zlaćani klasovi sa svojim prvim plodovima. U tom trenu, moje srce se napuni radošću i zahvalnošću!

Budimo zahvalni za sve ono što imamo svaki dan!

PRIČA O PLODOVIMA I SIJAČU

Sjedim kraj prozora zagledana u polje ispred kuće. Sve je tiho, tako tiho da mogu čuti otkucaje vlastitog srca. Vani, na polju – zlatni klasovi žita njišu se na vjetru i kao da radosno plešu odajući zahvalnost. Razmišljam...

... od kuda dolazi snaga sjemenkama žita da izrastu i donesu rod? Znam, sjeme nije slučajno dospjelo u zemlju, sijač ga je morao posijati. A onda, sa neba je padala kiša koja je natapala polje. Sunce ga je obasjavalo svojim zrakama i hranilo. U zemlji, sjeme je raslo i napredovalo... No, plodovi nisu odmah došli, trebalo je pričekati zimu, pa proljeće, a na ljeto su se ukazali u punoj ljepoti!

Čudesno – uskliknuh,  jer prepoznah svoj život u tom sjemenu žita! Sada znam, i u meni postoji polje – pusta zemlja puna korova koja treba Nebeskog Sijača da brine o njoj. On priprema zemlju moga srca kako bi primila dobro sjeme koje drži u svojoj ruci. Sijač baca sjeme na plodno tlo i brine o njemu da uzraste i rodi dobar rod. Šalje kišu milosti koja pada sa Neba i natapa moje srce, daje mi piti sa izvora Žive vode. On šalje svoje zrake Sunca koje dopiru u moju tminu i obasjavaju ju. A onda, tako tiho i gotovo neprimjetno, sjeme u mome srcu polako raste i proviruje van. Njegova zelena svježina odmara duh i privlači one koji su gladni. Nakon nekog vremena, dolaze zlaćani klasovi sa svojim prvim plodovima. U tom trenu, moje srce se napuni radošću i zahvalnošću!

Budimo zahvalni za sve ono što imamo svaki dan!

PRIČA O PLODOVIMA I SIJAČU

Sjedim kraj prozora zagledana u polje ispred kuće. Sve je tiho, tako tiho da mogu čuti otkucaje vlastitog srca. Vani, na polju – zlatni klasovi žita njišu se na vjetru i kao da radosno plešu odajući zahvalnost. Razmišljam...

... od kuda dolazi snaga sjemenkama žita da izrastu i donesu rod? Znam, sjeme nije slučajno dospjelo u zemlju, sijač ga je morao posijati. A onda, sa neba je padala kiša koja je natapala polje. Sunce ga je obasjavalo svojim zrakama i hranilo. U zemlji, sjeme je raslo i napredovalo... No, plodovi nisu odmah došli, trebalo je pričekati zimu, pa proljeće, a na ljeto su se ukazali u punoj ljepoti!

Čudesno – uskliknuh,  jer prepoznah svoj život u tom sjemenu žita! Sada znam, i u meni postoji polje – pusta zemlja puna korova koja treba Nebeskog Sijača da brine o njoj. On priprema zemlju moga srca kako bi primila dobro sjeme koje drži u svojoj ruci. Sijač baca sjeme na plodno tlo i brine o njemu da uzraste i rodi dobar rod. Šalje kišu milosti koja pada sa Neba i natapa moje srce, daje mi piti sa izvora Žive vode. On šalje svoje zrake Sunca koje dopiru u moju tminu i obasjavaju ju. A onda, tako tiho i gotovo neprimjetno, sjeme u mome srcu polako raste i proviruje van. Njegova zelena svježina odmara duh i privlači one koji su gladni. Nakon nekog vremena, dolaze zlaćani klasovi sa svojim prvim plodovima. U tom trenu, moje srce se napuni radošću i zahvalnošću!