Osnovna škola Trnovitički Popovac

Željka

            Željka… Zvuči kao veselo ime jedne znatiželjne djevojčice, glavice pune snova i želja. Ali gledam sliku djevojčice Željke koju mi je nastavnica pokazala. I ne mogu vjerovati! Ne, to nije znatiželjna i vesela djevojčica. I pitam se: „Zašto je Željka tako tužna i uplakana, tako izgubljena pogleda? Tko joj je mogao što učiniti da je takva? Je li razlog Željkinih suza taj što nije dobila mobitel koji je poželjela? Ili zato što joj mama brani da se ide igrati s prijateljima? A možda Željka plače zbog nekih drugih neostvarenih dječjih želja.“

            Nastavnica kaže da Željka s fotografije plače jer je u njenom gradu Vukovaru rat već dva mjeseca i jer je sve to vrijeme provela u skloništu te su joj zaštitnika ubili pred očima. Odlazi iz svog razrušenog grada, a ne zna kuda i hoće li se ikada vratiti. Ponovno promatram fotografiju. Željka… Iza tih suza se kriju prekrasne oči. Čak joj i pristaju uz ovu plavu jaknu. Pristaju joj, ali ne tako tužne i uplakane. Nitko nije zaslužio da bude tako tužan.

            Ne plači, Željka! Nitko na svijetu nije zaslužio da mu otmu djetinjstvo. I zato želim svoj djeci neka ga prožive drugačije, sretno i puno bezbrižnih želja!

                                                                                            Andrej Popović

Željka

            Željka… Zvuči kao veselo ime jedne znatiželjne djevojčice, glavice pune snova i želja. Ali gledam sliku djevojčice Željke koju mi je nastavnica pokazala. I ne mogu vjerovati! Ne, to nije znatiželjna i vesela djevojčica. I pitam se: „Zašto je Željka tako tužna i uplakana, tako izgubljena pogleda? Tko joj je mogao što učiniti da je takva? Je li razlog Željkinih suza taj što nije dobila mobitel koji je poželjela? Ili zato što joj mama brani da se ide igrati s prijateljima? A možda Željka plače zbog nekih drugih neostvarenih dječjih želja.“

            Nastavnica kaže da Željka s fotografije plače jer je u njenom gradu Vukovaru rat već dva mjeseca i jer je sve to vrijeme provela u skloništu te su joj zaštitnika ubili pred očima. Odlazi iz svog razrušenog grada, a ne zna kuda i hoće li se ikada vratiti. Ponovno promatram fotografiju. Željka… Iza tih suza se kriju prekrasne oči. Čak joj i pristaju uz ovu plavu jaknu. Pristaju joj, ali ne tako tužne i uplakane. Nitko nije zaslužio da bude tako tužan.

            Ne plači, Željka! Nitko na svijetu nije zaslužio da mu otmu djetinjstvo. I zato želim svoj djeci neka ga prožive drugačije, sretno i puno bezbrižnih želja!

                                                                                            Andrej Popović

Željka

            Željka… Zvuči kao veselo ime jedne znatiželjne djevojčice, glavice pune snova i želja. Ali gledam sliku djevojčice Željke koju mi je nastavnica pokazala. I ne mogu vjerovati! Ne, to nije znatiželjna i vesela djevojčica. I pitam se: „Zašto je Željka tako tužna i uplakana, tako izgubljena pogleda? Tko joj je mogao što učiniti da je takva? Je li razlog Željkinih suza taj što nije dobila mobitel koji je poželjela? Ili zato što joj mama brani da se ide igrati s prijateljima? A možda Željka plače zbog nekih drugih neostvarenih dječjih želja.“

            Nastavnica kaže da Željka s fotografije plače jer je u njenom gradu Vukovaru rat već dva mjeseca i jer je sve to vrijeme provela u skloništu te su joj zaštitnika ubili pred očima. Odlazi iz svog razrušenog grada, a ne zna kuda i hoće li se ikada vratiti. Ponovno promatram fotografiju. Željka… Iza tih suza se kriju prekrasne oči. Čak joj i pristaju uz ovu plavu jaknu. Pristaju joj, ali ne tako tužne i uplakane. Nitko nije zaslužio da bude tako tužan.

            Ne plači, Željka! Nitko na svijetu nije zaslužio da mu otmu djetinjstvo. I zato želim svoj djeci neka ga prožive drugačije, sretno i puno bezbrižnih želja!

                                                                                            Andrej Popović