Činjenica je naime kako su rasizam i rasna diskriminacija, unatoč ogromnom napretku društva u kojem živimo, i dalje oko nas svaki dan, u raznim oblicima i sa raznim posljedicama. Jedna od vrlo čestih posljedica rasizma je ograničavanje prava pojedinca na jednakost, odnosno diskriminacija temeljem rase, boje kože, etničke pripadnosti ili nacionalnog podrijetla, koja je u Republici Hrvatskoj zabranjena Zakonom o suzbijanju diskriminacije.
Ove diskriminacijske osnove su, povijesno gledano, posljedica marginaliziranog društvenog položaja, a i danas je diskriminacija temeljem ovih osnova prisutna kroz različite oblike nepovoljnijeg postupanja i isključivanja u pojedinim područjima života.
Iako istraživanja o stavovima građanki i građana Republike Hrvatske pokazuju kako na općenitoj razini, ne podržavaju diskriminaciju, podržavaju multikulturalizam te ne iskazuju ksenofobične stavove, ipak se više slažu s restriktivnom nego liberalnom politikom dodjele državljanstva, a negativan stav postoji prema useljavanju ekonomskih migranata i tražitelja azila. Najveću razinu netrpeljivosti građani RH iskazuju prema Romima te nakon toga prema Srbima.
Osobito zabrinjava raširenost rasističkih stavova u području javnog govora. Na ovom području mediji imaju značajnu ulogu, pogotovo kada iznose vijesti, priče i priloge o pojedinim manjinskim skupinama i kada utječu na formiranje javnog mijenja. Učinci toga mogu biti pozitivni, no jednako tako mogu i prenositi stereotipe i predrasude i poticati na diskriminaciju.
Jasno je kako je rasnu diskriminaciju moguće učinkovito suzbijati samo istodobnim korištenjem pravnih mehanizama zaštite i podizanjem razine svijesti i znanja o neprihvatljivosti rasističkih, ksenofobnih i ostalih stajališta.
