Osnovna škola Viktora Cara Emina Lovran

Imali smo čast ugostiti poznatog hrvatskog književnika. Pročitajte kako su taj susret doživjeli Tonko i Ana koji su zajedno sa ostalim učenicima 5. i 6. razreda proveli školski sat u druženju s Titom Bilopavlovićem...

          Dana 6. studenog u našoj školi ugostili smo književnika Tita Bilopavlovića. Čast mi je bila održati pozdravni govor i predstaviti ga učenicima petih i šestih razreda. Tita Bilopavlovića upoznao sam u Karlovcu na dodjeli nagrada u sklopu natječaja- Moja prva knjiga, a njegova recenzija krasi moju prvonagrađenu slikovnicu.  

           Na početku smo saznali da su književnici obični ljudi, ali malo osjećajniji, a naš gost nas je nasmijao nacrtavši na ploči svoju karikaturu. Izlaganje ja započeo krasnoslovom pjesme "Moj tata pjesnik". Za zbirku pripovjedaka "Paunaš" kažu da predstavlja njegovo najbolje djelo, a samom književniku je zbirka draga jer je autobiografska.

            Jako su nas nasmijale njegove dječje pjesmice: "Slonovske gaćice" i "Svraka kaka na bedaka", a  najbolja i najšaljivija je bila pjesmica "Što rade mama i tata iza zaključanih vrata". Književnik nam je savjetovao da budemo znatiželjni jer u protivnom nećemo ništa postići u životu. Ispričao nam je zgodu o četverogodišnjoj djevojčici, o tome kako su joj bili  čudni mali, goli dečki pa je rekla mami: „...mama pogleč one druge  djevojčice imaju čepeka “,baš znatiželjna curica!

 Naučio nas je reći: "Volim te" čak i na kineskom, što nas je oduševilo.

            Druženje s književnikom bilo je zabavno, ali prekratko. Želio bih da u našoj školi bude više druženja s dječjim književnicima.

Tonko Pavičević, 6.a

       Danas sam imala sreću upoznati našega pisca Tita Bilopavlovića. Srce mi je lupalo kao ludo od uzbuđenja jer me je njegova priča o paunašu snažno dirnula. Najviše me rastužio dio kad dječak slučajno pogađa goluba i zatim, pokušavajući ga spasiti, prislanja svoje srce na njegovo, a ono prestaje kucati. To mi je natjeralo suze na oči i dugo nisam prestala plakati. Vjerujem da malo tko nije zaplakao na tu priču.

        Najedanput se pred vratima pojavio stariji gospodin sa štapom u ruci. Na prvi pogled onemoćao, sasvim obično odjeven, sa starinskim naočalama. Nasuprot tome, kad nam se obratio, otkrio je svoj živi duh kojim nas je odmah sve razveselio. Čitao nam je svoje pjesme, pričao šaljive priče iz života i nasmijao nas njima. Najsmješnija je bila priča o djevojčici koja je mislila da su i dječaci djevojčice koje imaju „čepeka“. Od srca smo se svi nasmijali. Bilo mi je lijepo dok smo se družili s piscem Titom Bilopavlovićem i voljela bih da nam opet dođe.

                                                                  Ana Gregorović, 5. a