Henry Dunant rođen je 8. svibnja 1828. godine u Ženevi. Po završenom studiju posvetio se bankarskom pozivu. U lipnju 1859. godine, zbog financijskih poteškoća koje su ugrozile poslove koje je obavljao u Alžiru, namjeravao se za pomoć obratiti francuskom caru Napoleonu III. Tako ga je put nanio na bojno polje kod Solferina gdje je car sudjelovao u bitci francusko-sardinijskog saveza i austrijske vojske. Dunanta je šokirao prizor koji je kod Solferina zatekao 24. lipnja 1859. godine. Svjedočio je patnjama, agoniji i smrti tisuća vojnika. Nakon bitke na bojnom je polju ostalo 40.000 ranjenih i poginulih. Sanitetske službe nisu imale dovoljno ljudi i materijalnih sredstava za pomoć svima.

Dunant je zaboravio na svoje brige i uz pomoć mještana obližnjeg gradića Castiglione delle Stiviere organizirao pomoć ranjenicima u crkvama i kućama, bez obzira kojoj strani u sukobu pripadali. Potaknuo je humanost u ljudima ponavljajući kako su svi ljudi braća (tal. „Tutti fratelli“).

Svoje doživljaje Dunant je opisao u knjizi pod nazivom "Sjećanje na Solferino", objavljenoj 1862. godine. U njoj ističe potrebu osnivanja nacionalnih društava koja bi u vrijeme mira obrazovala dragovoljce kao pomoć vojnim sanitetskim službama u ratu, zaštitu ranjenika bez obzira kojoj strani u sukobu pripadaju, te sklapanje međunarodnih ugovora kojima bi se regulirao rad sanitetskog osoblja i društava za pružanje pomoći kao i poštivanje njihove neutralnosti.

Knjiga je uzburkala čitavu Europu, osobito vodeće političare koji su osjetili potrebu za promjenom postojeće situacije. U promicanju ciljeva knjige Dunantu su pomogla četiri građanina Ženeve – Gustave Moynier, predsjednik Ženevskog društva javne socijalne skrbi, general Guillaume-Henri Dufour, dr. Louis Appia i dr. Theodore Maunoir (Odbor petorice) s kojima je 1863. godine osnovao Međunarodni odbor za pomoć ranjenicima (1876. preimenovan u Međunarodni odbor Crvenog križa – MOCK). Na diplomatskoj konferenciji koju je sazvala švicarska vlada u Ženevi je 1864. godine usvojena Konvencija za poboljšanje položaja ranjenika u oružanim snagama u ratu na kopnu.

Narednih godina Dunant se u cijelosti posvetio stvaranju organizacije Crvenog križa. Zapustivši posao, na kraju je bankrotirao i potpuno osiromašio te pao u zaborav. Međutim, njegova ideja se razvijala i postala prihvaćena u cijelome svijetu. Godine 1887. Dunant se bolestan i bez ikakvih sredstava za život povukao u dom u Heidenu, gdje ga je pronašao mladi novinar Georg Bamberger i 1895. godine napisao priču o njegovom životu. Dunant je po drugi put u svom životu postao cijenjen i slavljen u cijelome svijetu.

Godine 1901. norveški parlament mu je dodijelio prvu Nobelovu nagradu za mir, koju je podijelio s Frédéricom Passyem (iz Francuske mirotvorne udruge). Dunant se nije vratio bogatstvu i raskoši što mu je omogućavala Nobelova nagrada i mnoge druge ponude koje su mu slala humanitarna društva i pojedinci. Nije zadržao novac za sebe, već ga je poklonio Crvenom križu i drugim humanitarnim organizacijama za pomoć sirotinji. Ostao je u staračkom domu u Heidenu gdje je 1910. godine umro.

Od 1948. godine 8. svibnja, u počast Henryju Dunantu, obilježava se kao Svjetski dan Crvenog križa i Crvenog polumjeseca.

Crveni križ neutralan je posrednik u oružanim sukobima i nemirima, te pokušava na temelju Ženevskih konvencija pružiti zaštitu i pomoć žrtvama međunarodnih i građanskih ratova i unutarnjih nemira, a organizira i bolnice na otvorenom. Djelatnost mu dolazi do izražaja ponajprije u ratno vrijeme.

Uloga je Međunarodne federacije pomaganje razvoja humanitarnih djelatnosti nacionalnih društava, koordinacija njihovim operacijama pomoći žrtvama prirodnih katastrofa (potresi, poplave, požari...), te da se brine za izbjeglice izvan područja sukoba. Zadatak joj je također edukacija ljudi o Pokretu.

Svim volonterima, darivateljima krvi, članovima  i svim ljudima koji osjećaju pripadnost Crvenom križu, čestitamo 8. svibnja, Svjetski dan Crvenog križa.

Saznajte više zanimljivosti...

Priča Henryja Dunanta

Nedaleko od Solferina, malenog mjesta na sjeveru Italije, sukobile su se 24. lipnja 1859. austrijske vojne jedinice sa savezničkom francusko-talijanskom vojskom. Vodila se posljednja bitka za neovisnost poslije koje su Austrijanci protjerani sa sjevera Italije. Francuski car Napoleon III. pritekao je Italiji u pomoć.

Krvava bitka koja je trajala 15 sati ostavila je sa sobom 40 000 ranjenih koji su umirali na bojnom polju. Sanitetske službe ne znajući da je bitka započela bile su daleko od ovog prizora. Svega nekoliko liječnika, koji su se ondje zatekli, trudili su se da sa neznatnim sredstvima pruže pomoć ranjenicima, ali za većinu njih spasa nije bilo.

Henry Dunant - osnivač Crvenog križa

Henry Dunant, mladi trgovac iz Ženeve koji se zatekao u blizini bojnog polja, bio je svjedok strahovitog prizora. Imao je 31 godinu i bio vođen iznenadnim nagonom da pruži pomoć svima u nevolji.

Ali vidjevši nevjerojatan broj ranjenika koji su se nalazili oko njega, vrlo je brzo ustanovio da je on sam nemoćan i da neće moći mnogo učiniti za njih.

Tada spontano pokušava naći volontere među civilnim stanovništvom Solferina koji su se u početku pokazali vrlo nevoljnim. Henry Dunant im tada povika „Tuttti fratelli!“-„Svi smo braća!“ Svojim gromkim pozivom uspio je slomiti otpor i otvoriti srca tih muškaraca i žena. Ranjenici su odvedeni daleko od bojnog polja, u crkve i privatne kuće, gdje im je stanovništvo svim srcem pružilo pomoć.

Neumoran, Henry Dunant brinuo se 3 dana i 3 noći o ranjenicima. Donosio je vodu onima koji su imali groznicu, tješio je umiruće, obećavajući da će njihovoj obitelji prenijeti posljednju poruku. Nalazi vremena i da ohrabri druge dobrovoljce da pomognu.

Ti dobrovoljci bili su puni dobre volje, ali nisu bili u mogućnosti pružiti odgovarajuću pomoć, jer im je nedostajalo znanja i potrebne obuka.

Henry Dunant je shvatio: da se u Solferinu tada našao veliki broj dobrovoljaca koji su imali dobru medicinsku obuku, koliko je nepotrebnih patnji moglo biti izbjegnuto? Koliko mladih obećavajućih života je moglo biti spašeno? Shvatio je da treba stvoriti međunarodno društvo za pomoć, koje bi se temeljilo na ugovoru i koje bi pravno obvezivalo države.

Tri godine nakon tih događaja počeo je Henry Dunant pisati „Sjećanje na Solferino“ u kojoj je jasno iznio svoje ideje. Traži da bude potpisana međunarodna konvencija koja će osigurati zaštitu civila žrtava rata i da budu stvorena, u svim zemljama, društva za pružanje pomoći, koja će biti zasnovana na principu nepristranosti i koja će okupiti dobrovoljce obučene u pružanju pomoći ranjenicima.

Načela Crvenog križa

Sedam temeljnih načela čine bit Pokreta. Prihvaćena su na 20. međunarodnoj konferenciji u Ženevi 1965. godine. Države su obvezne u svako doba poštovati privrženost svih sastavnih dijelova Osnovnim načelima Pokreta:

Humanost

Pokret CK nastao je u želji da bez diskriminacije pruži pomoć ranjenicima na bojnom polju. Njegov cilj je zaštititi život, zdravlje i poštovanje ljudske osobe.

Nepristranost

Pokret ne pravi razliku prema klasi ili rasi pojedinaca, te nastoji ublažiti njihove patnje vođen samo njihovim potrebama.

Neutralnost

Da bi sačuvao povjerenje svih, Pokret se ne opredjeljuje u raspravama vjerske, klasne, rasne ili političke prirode.

Neovisnost

Pokret je neovisan, jer nacionalna društva kao pomoćni organi humanitarnih službi svojih vlada, moraju sačuvati svoju autonomiju, kako bi mogla djelovati u skladu s načelima.

Dobrovoljnost

Pokret ne pokreće želja za stjecanjem dobiti, on je dobrovoljan.

Jedinstvo

U jednoj zemlji može postojati samo jedno društvo CK i ono mora biti dostupno svima i provoditi svoju djelatnost na cijelom teritoriju.

Univerzalnost

Pokret je univerzalan, jer sva društva u njemu imaju jednak status, pomažu se i dijele jednaka prava.

Ženevske konvencije

Prva konvencija štiti ranjene i bolesne vojnike, kao i sanitetsko osoblje u kopnenim snagama.

Druga jamči zaštitu ranjenih, bolesnih vojnika ili brodolomaca i zaštitu sanitetskog osoblja pomorskih snaga.

Treća je posvećena poboljšanju tretmana ratnih zarobljenika.

Četvrta konvencija najzad pruža zaštitu civilima prilikom oružanih sukoba i na okupiranim teritorijima. Potpisana je nakon Drugog svjetskog rata, i najznačajnija je odluka Ženevske konvencije.

Ženevska konvencija - izvorni dokument

Četiri konvencije su 1977. god. dopunjene dopunskim Protokolima koji uzimaju u obzir metode modernog rata i jamče bolju zaštitu civilima.