Romeo i Julija

Nekoć davno živjele su dvije obitelji neprijateljskih odnosa, Montecchi i Capuletti koji su živjeli u Veroni. Eh, ja sam pripadala Capulettijevoj obitelji. Bila sam dojilja mojoj maloj plemkinji Juliji i gledala ju kako odrasta. Ajme meni, kako vrijeme brzo prolazi! Kao da sam ju još jučer gledala kako prvi put staje na svoje nožice. No dobro, da nastavim… Ljubav između tih dviju obitelji nije postojala sve do jednog dana.

Jedan zgodan, a da vam ne pričam koliko ljubazan mladić po imenu Romeo iz obitelji Montecchi tražio je djevojku, tražio je ljubav. Eh, da sam malo mlađa, ja bih pošla za njega. A ne! Ne, ne, ne, ne, ne…pa ja sam iz obitelji Capuletti, a on Montecchi. Jao, to ne bi išlo, no ljubavi se ne možete oduprijeti.

Govorilo se da je bio zaljubljen u Rosalinu, djevojku iz moje obitelji. Jednom su moji gospodari organizirali zabavu. Naravno, Romeo se tamo pojavio radi svoje velike ljubavi prema Rozalini. Ma kakva velika ljubav?! Brzo se on trgnuo iz te ljubavi kad je ugledao Juliju. Pa naravno kad sam ju ja uredila! Dobro su oni znali da je njihova ljubav zabranjena, ja sam im to osobno rekla. Tako im je sinulo da ih potajno vjenča svećenik Lorenzo.

Sve je bilo relativno u redu dok Romeo nije ubio Capulettijevog sinovca Tibalda jer je on ubio njegovog prijatelja Mercuzija. Tako je Tibaldo bio mrtav, a Romeo prognan. U međuvremenu, roditelji su Juliji naredili da se uda za bogatog i uglednog plemića Parisa. Pa još nam je i on trebao! Jadna Julija to nije mogla prihvatiti jer se zavjetovala na vječnu ljubav Romeu. Otišla je do svećenika Lorenza po otrov. Lukavi Lovro joj nije dao otrov već napitak za spavanje. Ona ga je popila i zaspala. Kad ju je Romeo ugledao pomislio je da je mrtva. Tko ne bi?! Stoga je on popio pravi otrov svjestan da život bez Julije nema smisla. Kad se Julija probudila, vidjela je Romea mrtvog i probola se bodežom. Romeo, Romeo, zašto si bio tako brzoplet?! Da si samo još malo pričekao…

 Vjerovali ili ne, ima njihova smrt i dobru stranu. Njihove su se obitelji pomirile spoznavši da su cijelo vrijeme stajali na putu čistoj i istinskoj ljubavi i time donijeli veliku nesreću. Sad ste se sjetili?! Jao, jao… No bolje ikad nego nikad! Eto to je bila najveća tragedija u mom životu. Priznajte bolja sam od Shakespearea. Ma dobro, isti smo. Normalno da smo napisali ovako dobru priču kad smo oboje na neki svoj način zapravo bili tamo.

Dora Berljavac, 7.b