Sjećam se kako mi na kraju praznika nije bilo drago što ponovo moram u školu. Što se ocjena tiče, nije bilo razloga za to: tada mi je najniža ocjena bila četiri, a čak i bih ju dobila, prijatelji bi se jako čudili. Mene je bilo strah ponovnih svađa, suza, nesloge i takvih groznih stvari da je to nenormalno. Samo sam čekala kada će takve stvari početi.

          Prvi dan škole. Sve je bilo super. Dobro, mislila sam, danas svi još samo glume. Drugi dan. Sve je odlično! Nitko nije netrpeljiv i grozan prema meni.Treći dan. Sve je fantastično! Sve lekcije su puno zanimljivije.

          Čudila sam se tome. Tako se nastavilo i do danas. No, nešto se u nama promijenilo. Zbližili smo se i sad smo u svemu zajedno. I u strahu od matematike koja je postala neprijatelj br. 1 našim prosjecima do sreće zbog osmog svjetskog čuda u našem razredu :  sami smo organizirali domaćinstvo (mi, onako nesložni) i napravili toliko toga za „Skriveno blago Verude“ da više nije bilo mjesta na stolu.

          Prije ovog polugodišta maštala sam o tome da sam se preselila u drugu školu gdje bi mi sigurno bilo mnogo ljepše, a ove tu iz mojeg razreda ostavila bih zauvijek. Sada smo se toliko zbližili da sumnjam hoću li se moći rastati od svoje „ekipe“ na kraju osmog razreda.

          Ustvari, toliko smo se zbližili da ne znam kako ću preživjeti ove praznike bez mojih slatkih, „bedastih“, ali nadasve dragih prijatelja.