Neprijatelj broj jedan

     Došao je i taj tmuran dan. Sunce nije sjalo, mali brat je plakao, a ja nisam pojeo pizzu za doručak.

     Ne može biti gore, pomislio sam. Došao sam u školu i grdno se prevario; učiteljica je kratko rekla:„Pišite sastav! Naslov je - Neprijatelj broj jedan.“

     Oblaci umjesto sunca, mliječni namaz umjesto pizze, mali brat plače umjesto da se smije, a sada i ovaj sastav s naopakim naslovom! Jadan ja, kako mogu napisati sastav kada kod mene ne postoji neprijatelj broj jedan!? Kako mogu pisati o neprijatelju broj jedan kada se se za tu titulu bore sarma, Drele, Mineland, kakao bez šećera, ispit iz matematike, srijeda, budilica, udžbenik iz matematike, jedinica...?

     O čemu pisati kada nemam neprijatelja broj jedan, a imam brojne neprijatelje koji mi stalno zagorčavaju život, koji me opominju, prijete mi, rugaju mi se... O čemu pisati? Tko je moj neprijatelj broj jedan? Tko je taj najveći, najneugodniji, najodvratniji i najopasniji neprijatelj? Zar sarma koja nije ni meso ni kupus? Zar Drele koji zabavlja moju mamu, a meni je dosadan? Zar srijeda koja je poput šipka punoga koštica?  Zar ispit iz matematike koji je ljut kao paprika? Zar udžbenik iz matematike koji me uči, ali me ne nauči?

     Kad malo bolje razmislim,shvaćam da sada nitko od njih nije moj neprijatelj broj jedan. Moj neprijatelj broj jedan je zadani sastav koji moram napisati, a čiju temu još nisam ni dotaknuo, što znači da se moram baciti na posao, moram napisati – novi sastav!

Alen Celija, rad nagrađen na Županijskom LiDraNu

Dvije vatre i ljubav

Pogledaj ih,

Kako mirno spavaju.

Ljutnja i ljubomora.

Dvije male vatre

Koje će jednoga dana

Progutati svijet.

Ali ne brini, pogledaj bolje.

Mala rijeka pored njih

Tiho teče.

Ta rijeka se

Ljubav zove

I jednoga će dana

Preplaviti svijet.

                                                   Andrea Mikovčić

Kraljevna na zrnu graška

     Skotrljali smo se u učionicu kao po posljednjem kriku našeg razrednog primitivizma.Kroz tu vrevu ugledah svoju stolicu.„Yes! Stolica u obliku slova L!“ – pomislila sam. Poravnala sam svoju bijelu haljinicu i zasjela u stolicu. „Oh, ne...“, čim sam sjela, skliznula sam u veliku udubinu. „ Stolica je iskrivljena...“ – prostrujalo mi je glavom. Podignula sam se na mjesto gdje je stolica bila ravna i baš kad sam pomislila da je to rješenje, nešto me počelo strahovito žuljati. Malo sam se pridigla i ugledala čavao.Vireći, prkosni čavao je vrištao:„Ne možeš mi ništa.“

     Baš u to vrijeme Mladen je mijenjao svoju stolicu.„Što radiš?“- učiteljica ga je upitala pomalo ljutitim tonom.„Mijenjam stolicu jer je ...pokvarena.“ – rekao je Mladen. „A što si ti, kraljevna na zrnu graška?“ – upitala ga je učiteljica. Neki su se učenici nasmijali,ali ja? Ja sam bila na sto muka! Kako ću sad promijeniti stolicu? Nikako!

     I tako sam morala trpjeti i izdržati. Jako me žuljalo dok je Letizia čitala svoj sastav. Još me jače žuljalo dok je, nakon nje, i Nikola čitao. No najjače me žuljalo kad smo morali pisati o nekakvoj koštici. Kao da mi nije dovoljan čavao, nego još moram misliti i o nekakvim košticama!

     Tako sam ja, poput kraljevne na zrnu graška, morala mirno sjediti do kraja sata. Samo što se ja nisam smjela žaliti. Kiselo sam se smješkala i trpjela. Jedva sam dočekala kraj sata i kada je spasonosno zvono zasviralo najdivnijom glazbom, izjurila sam iz razreda poput ispaljenog torpeda.

     Ušla sam u učionicu iz informatike i sjela. Oblio me hladan znoj. Sjedila sam na nečemu tvrdom, željeznom, i naravno, na nečemu što me jaaako žuljalo.

Saša Krajnović

Sjaj u tami

I najduži put počinje prvim korakom. Za taj korak nikad nisi spreman, čeka te kad si najslabiji, kad ti je najteže. Nenajavljeno uđe u tvoj život, nepozvan, neželjen. Korak koji ti promijeni život. Zauvijek...

Zakoračila sam, napravila prvi korak na svojem putu, ali taj put nije nimalo ugodan. Moj put pun je korova, pun boli. Krivudav i dug. Kako sam u prvom koraku dotakla zemlju, presjekla me jaka bol. Mislila sam da sanjam, ta bol nije s ovoga mjesta. Bol je prožimala moje tijelo, moj um, ali najviše moje srce, gdje najviše boli. Neopisiv osjećaj. Nisam bila spremna. Požalila sam. Nisam trebala napraviti taj korak, ali dogodilo se. Urlikom, sa suzama u očima, dozivam meni važne ljude, obitelj, prijatelje. Nema nikoga, sama sam, u agoniji. Osjećaj straha, boli i usamljenosti.

Više nema povratka. Zarobljena sam u prvom koraku. Što više vapim za pomoć, to dublji kopam ponor pod svojim nogama. Sve sam niže, sve sam dublje, bol raste. Potreba za disanjem prekinula je moj urlik. Trebam odmor. Sjedam u svoj ponor. Teške misli me dodatno iscrpljuju. Sjedim u ponoru sama, iscrpljena, shrvana. Oslanjam se na svoju ruku, misli se zaustavljaju. Dižem ruku uočavajući rupu na dlanu iz koje curi krv. Krhotina ogledala me ozlijedila. Podižem ogledalo, ugledam svoj lik. Razmišljam o svojim tjelesnim manama. Ljutnja me obuzima te lomim ogledalo šakom, no to me još više osakaćuje. Krv teče i teče... Promatram, ali ništa ne poduzimam...

Ponor postaje sve dublji, nebo sada zamjenjuju zemlja i blato, svjetlost zamjenjuje tama. Svaka uspomena na lijepe stvari umire, lagano i bolno. Pitam se: „Zašto?“ Nada je sve slabija, bol veća. Ponor već zauzima cijelo moje okruženje. Svjetlosti nema više. Sve je oko mene mrtvo. Nade nema, ni ljubavi, ni sreće, nema ni ljutnje, nema više ničega. Sve je prazno. Nema zvukova, nema osjećaja, nema dijela mene. Praznina. Sjedim u ponoru praznine, gledam u daljine. Riječi ne izlaze iz mene. ...

U daljini vidim nježan sjaj. Trznem se. Sjaj mi prilazi. Bojim se. Prekrasno biće prilazi, u svom sjaju gleda baš u mene, u moje oči. Takve oči još nikada nisam vidjela, tu čistoću i dobrotu. Ali to biće nije moje vrste. Pruža svoju glavu prema meni. Hvatam se za njegovu grivu i sjedam na njegova leđa. Obavijam ruke pune rana oko njegova vrata, noge pune modrica oko njegova trbuha. Hodamo uzbrdo, lomimo zajedno korake, druge, treće, četvrte...

Vani smo. Sunce nas lagano miluje. Vjetar u kosi, mirisi, glazba, osjećaji... Obitelj, prijatelji, svi su oni tu. Nisu nikada ni otišli. Bili su ovdje, ali ih nisam vidjela. Sve je dobro. Ponovno sam sretna. On mi je pomogao. To prekrasno biće, biće koje nije moje vrste, u tom trenutku mi je pomogao više i od kojeg prijatelja. Zahvalna sam Bogu na njemu. No kad pogledam ruku, bol se vrati. Ali sad znam što trebam reći da ožiljci nestanu, no te riječi još ne mogu izreći: Opraštam ti...

Sara Šiško