Kažu da su knjige naočale kojima gledamo svijet, a “Mali princ” je knjiga kroz koju svijet gledamo na jedan potpuno drugačiji način - onako kakav uistinu i jest. Gledamo ga očima nevinog i iskrenog djeteta koje čak i nije s ove Zemlje i to je još jedan dokaz da ono gleda svijet potpuno objektivno. Sva se djeca rode neiskvarena, čista i dobra srca, no zbog utjecaja odraslih, pokvare se i izgube ono dijete u sebi kad odrastu. Knjiga je stvorena da bi to spriječila, a uvrštena u popis obvezne lektire za osmi razred da tinejdžere koji danas sve ranije postaju “odrasli” potakne da se svim snagama bore ostati djeca u srcu.

Nažalost, tinejdžeri danas uopće ne čitaju knjige, već samo „vise“ pred ekranima. Vjerujem da je to bio povod Marku Osborneu da režira animirani film napravljen prema knjizi Antoinea de Saint-Exupéryja “Mali princ”.

Iako je film baziran na knjizi i ima istu pouku, dosta se razlikuje od knjige. Mali princ spominje se i na filmu i u knjizi, no dok je on u knjizi i glavni lik, u filmu je to jedna devetogodišnja djevojčica. Tijekom filma nisam primijetila da je spomenuto djevojčičino ime, tako da mislim da je ta djevojčica zapravo svatko od nas. U filmu, djevojčica je primorana naporno raditi i učiti zbog toga što je veliki san njezine mame da se upiše u prestižnu školu. U silnoj želji da joj se kći upiše u tu školu, majka je zaboravila da time ona ispunjava svoje, a ne snove svog djeteta. Tako je djevojčici gotovo uskratila čaroliju djetinjstva - period u kojem svaki čovjek najviše uživa i živi bezbrižno, ali i period u kojem se dijete razvija u duši i počinje imati svoje stavove o svijetu i životu. To je simbolično prikazano scenama u kojima vidimo da djevojčica ima potpuno istu rutinu dana kao i njezina majka. Ona u filmu vjeruje da je svijet odraslih najbolji i najispravniji sve dok ne upozna starca zbog kojeg se vrati u djetinjstvo. U knjizi, Princ cijelo vrijeme govori kako je svijet odraslih čudan i nikako ga ne može razumijeti i nijednom nije ni pomislio da bi mu se mogao pridružiti.

Zajednička osobina Princa i djevojčice je odgovornost. Dok je djevojčica vrlo odgovorna prema svojim školskim obvezama i učenju, Princ svaki dan marljivo čisti svoj maleni planet - kako vulkanići ne bi eruptirali i klice baobaba uništile planet. Još jedna zajednička osobina je upornost. Kada je Princ odlučio poći sa svog planeta, ništa ga nije moglo spriječiti u tome, čak ni voljena ruža koju je ostavio za sobom. Kada je djevojčica odlučila poći u potragu za Princem, također ju ništa nije moglo spriječiti, čak ni voljena majka koju je ostavila za sobom. Kao što Princ ima svoju ružu, a djevojčica majku, tako i svatko od nas ima neku osobu u životu koja mu je vrijednija od sveg blaga svijeta. Važno je imati tako nekoga u svome životu. Moja “ruža” je moja obitelj za koju bih dala sve. Osim “ruže”, svatko do nas treba imati i “lisicu”, osobu koja će ti otvoriti oči u teškim i naizgled nerješivim situacijama. Princ je tako bio tugovao jer je mislio da njegova ruža nije jedinstvena jer nije jedina u svemiru. Tada je došla lisica i poučila ga da neke osobe ili predmet nisu vrijedni sami po sebi nego po važnosti koju im pridaješ. Djevojčičina je “lisica” bio starac koji joj je otkrio radosti djetinjstva i rekao joj da nije problem odrasti nego zaboraviti da ste nekada bili dijete. Knjiga završava time da se Princ pomoću ugriza zmije otrovnice vraća na svoj planet. Prije ugriza Princ objašnjava da će izgledati kao da je mrtav, međutim da mora na zemlji pustiti svoju ljusku - svoje tijelo jer je preteško da ga ponese sa sobom. Mislim da ovim događajem, Saint-Exupéry želi pokazati kako smrt nije kraj, već početak nečeg sasvim novog za što nam neće trebati tijelo, te da se radije brinemo o onome duhovnom što će nas zauvijek pratiti i što je uistinu bitno u ovome materijalnom svijetu.

U filmu Princ zapravo odrasta, zaboravlja na djetinjstvo, te pronalazi posao. Na početku knjige Mali princ posjećuje razne planete na kojima žive „ti čudni odrasli”, npr. čovjek željan vladanja, čovjek koji misli da mu sve pripada, čovjek koji voli da mu se dive… Svi se oni pojavljuju u tom gradu odraslih gdje Princ radi i time nam je redatelj želio poručiti da svi ti ljudi s planeta nisu nikakvi nepostojeći izvanzemaljci i da oni itekako postoje, te da ih se trebamo paziti da nam ne unište djetinjstvo ni dijete u nama.

I knjiga i film “Mali princ” prave su školjke bisernice. Na prvi pogled djeluju simpatično, ali nezanimljivo i tmurno. Samo ako prokopamo i istražimo dublje, otkriti ćemo kako se biseri zapravo kotrljaju na svakoj stranici knjige, tj. po svakoj sceni filma. Svaki nam biser otvara oči i uči nas pravim životnim vrijednostima. Meni, ali i općenito najljepši i najupečatljiviji jest: “Samo se srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo.”

Zbog tog mnoštva bisera i dragulja, izreka i mudrosti od srca svarno preporučujem knjigu / film svima - bez obzira na uzrast ili dob jer je ova priča stvarno za sve. Mlađima će biti zabavna i zanimljiva, a stariji će u njoj prepoznati nešto više od bajke o dječaku koji je sa svog malenog planeta pao u Saharu u kojoj se upoznao s avijatičarem i pričao sa životinjama. Prepoznat će pravu bisernu ogrlicu.

Brigita Roznbeker, 8.c

***

„Mali princ je neobična knjiga; čovjek nikad nije siguran da ju je pročitao do kraja i da ju je pročitao kako treba.“ Ova knjiga Antoine de Saint-Exuperya upravo je to: knjiga koju svatko može tumačiti na svoj način i premda će se većina tumačenja na kraju svesti na jedno, uvijek će ostati nedoumica: što je pisac želio reći?

„Jer ne volim da ljudi površno čitaju moju knjigu,“ zapisao je Exupery i to je ono najteže kod ove knjige: ne upasti u zamku i povjerovati da je ova knjiga bajka. Jer, unatoč nama naočigled nemogućim, takozvanim elementima bajke, ova knjiga sasvim sigurno nije bajka. I sam pisac nam govori zašto piše o malom princu:

„Ako ga ovdje pokušavam opisati, to je zato da ga ne bih zaboravio.“ Mali princ je, dakle, knjiga o prjateljstvu i tome što je piscu ono donijelo.(Sasvim je moguće da je Mali princ metafora za Leona Wertha, kojemu je knjiga posvećena, no to se ne može zasigurno znati.)

Prvi je korak k razumijevanju ove knjige taj da uvjerimo sami sebe da je više od 90% knjige čista istina. To će, za početak, biti dovoljno. Kasnije ćete shvatiti da je sve istina, samo malo obučena u metafore kako se čitatelj ne bi uvrijedio.

Pisac u pustinji upoznaje dječaka koji se ponaša sasvim neprikladno situaciji u kojoj se nalazi, ne odgovara na pitanja, nikad nije gladan ni žedan i naizgled ne brine ni o čemu. Taj dječak će pokazati piscu da, unatoč tome što nije kao svi drugi odrasli, razmišlja na potpuno krivi način. Pisac će, kroz priču o dječakovom putovanju, naučiti kako se samo srcem dobro vidi, a taj će isti dječak kroz svoje putovanje naučiti što je ljubav, prijateljstvo, ali i kako prevladati usamljenost.

Svatko, zapravo, ima svoj svijet, svoj planet. Živi na njemu, ne miče se s njega i misli onako kako mu je najlakše. Ti planeti su nevidljivi, i čak i kad netko živi s drugima na istom planetu, (kao što je bio slučaj s Malim princem i ružom) može se dogoditi da su njihovi planeti potpuno različiti. I tek kada prihvatimo čnjenicu da svatko ima svoj planet i činjenicu da svatko svoj planet može dijeliti s nekim drugim, moći ćemo stvoriti pravo prijateljstvo. Put s planeta na planet bez prihvaćajna bit će beskorisno, čak i štetno za domaćina ili posjetitelja (kao na asteroidima B325-B330). Tek kada je Mali princ naučio dijeliti svoj planet (dok je bio na Zemlji) shvatio je koliko je odgovoran za svoju ružu i koliko ju voli.

Ova nam knjiga, zapravo, objašnjava dvije stvari: kako biti sretan s drugima (priča Malog princa) i kako biti sretan bez njih (priča pilota). Postavlja i pitanje: što ako princ nije našao svoju ružu? Ali u isto vrijeme daje i odgovor: zvijezde će se i dalje smijati, našao on ružu ili ne...

Film, s druge strane, daje nam uvid u tajne knjige ali nas i potiče na to da budemo sretni: djevojčica se doseli u susjedstvo u kojem živi Antoine de Saint-Exupery (sada starac) kako bi pohađala Werth Akademiju, najodličniju akademiju u gradu. Njezin dan (i život!) pomno su isplanirani, no starac ju ipak uspijeva naučiti kako stvoriti prijateljstvo i što je sreća. No, starac se razboli, a djevojčica saznaje da starac uopće ne zna što se dogodilo s Malim princem. Zato uzima avion i pronalazi odraslog Malog princa na planetu bez zvijezda gdje svi rade, i tu se ponovo postavlja pitanje: što ako Mali princ nije kod svoje ruže? Djevojčica je došla na planet koji je isti kao i njezin, užurban i bez sreće. Gospodin princ je sve zaboravio i daje nam u uvid kakvi su ljudi kao djeca, a kakvi kao odrasli. Tu gledatelj shvaća da odrasli koji zaborave kako biti dijete nisu ljudi, već dobro uvježbani roboti civiliziranog društva. I premda na kraju otkriju da je ruža odavno umrla, princ se sjeća svega i sretan je jer je ruža i dalje u njegovom sjećanju. Djevojčica tkođer nauči kako biti sretna sa svojom majkom, ali i bez nje. Film je izuzetno poticajan jer nas prvo nauči životnim vrijednostima, a zatim i da se ipak može živjeti bez „robotizma civilizacije“. Također, daje nam do znanja da se možemo prisjetiti djetinjstva i da možemo biti djeca u srcu.

I, kao i knjiga, daje nam razlog da vjerujemo. 

Saša Krajnović, 8.b