Osnovna škola Većeslava Holjevca Zagreb

                                                  Jutro na moru

Zora je. Stojim na katu svoje kuće. Sneno trljam oči i veselim se još jednom sunčanom i vrućem danu na mom najdražem mjestu. Na moru sam, u svojoj Jadriji.

Uvijek sam voljela ovo malo, ali začarano mjesto. Osjeća se kao da su male, morske vile posvuda posule svoj čarobni prah. Osjećam miris mora, soli, ribe i borove šume. Jadrija je poznata po svojem bogatstvu borovih stabala koje je razasuto u svakom njenom kutku.

Šećem rivom koja je još uvijek prazna. Samo poneki prolaznik hoda kao i ja i divi se ovoj tišini, miru i kao uljem mirnom moru. Galebovi su na barkama spremni za jutarnju gozbu pa kradu ribu vrijednim ribarima. Lagani povjetarac prolazi kroza me i pomaže mi da isključim brige i ne mislim ni na što, već samo puštam da me ponese miris svježine i valovima okupane tišine.

Nastavljam šetati. Prolazim uz malene kućice šarenih krovića i vrata obojanih raznim bojama. Taj dio Jadrije zovu kabine. Ljudi se kavicom i omotani dekicom pokušavaju razbuditi. Dolazim do meni najdražeg dijela, slastičarnice i kafića. Slastičarnica nema samo sladoled već i najukusnije krafne koje itko može zamisliti. To su krafne koje maze usta i daju osjećaj kao da anđeli plešu mojim nepcem. Potom dolazim do pristaništa koje se nalazi pokraj male, guste borove šume. Čuju se cvrčci koji vrijedno trljaju svoje nožice, najavljujući još jedan vruć dan Stojim na pristaništu. Mnoštvo ljudi već je na brodu pobjeglo u užurbani i radostan Šibenik, u njegovu vrevu i žamor.

U daljini se vide poslagane barke, živahni, moćni, jaki i naborani valovi koji ih njišu poput ljuljačke. More je obasjano ružičastim nebom poput svile.

Kada sam u Jadriji osjećam se opušteno i sretno. Sva su moja osjetila otvorena za upijanje svakog novog doživljaja, mirisa i svježine. Volim ovaj osjet prirode