Osnovna škola Višnjevac

Školu u prirodi je, kao i svake godine, organizirao Savez Slovaka u Republici Hrvatskoj u suradnji sa Uredom za Slovake u inozemstvu iz Bratislave i Univerzitetom Mateja Bela iz Banske Bistrice.

Učenici iz Hrvatske, zajedno sa 40 učenika iz Poljske, su bili smješteni u dvokrevetnim, trokrevetnim i četvorokrevetnim sobama sa zasebnim toaletima i tuševima hotela Tatrys, izravno pod podnožjem Slavkovskog vrha u Starom Smokovcu, najstarijem naselju Visokih Tatri. Hotel je izgrađen 1954. godine kao sindikalni centar za oporavak. Iz hotelskih soba se pruža pogled na panoramu Niskih i Visokih Tatri. 19. 11. 2004. godine je ovu oblast zadesila vremenska nepogoda, tako da je veliki dio crnogorične šume devastiran.

Stari Smokovec se nalazi na 990 metara nadmorske visine, ima mnogo izvora pitke vode pune željeza, a ime je dobio po Zmoku, patronu metalurga, koji su već u mlađem željeznom dobu topili željeznu rudu na ovom području a u gustim šumama su se održali sve do 15. stoljeća.

1793. godine u blizini izvora je vlasnik okolnih šuma Štefan Csaky izgradio šumarsku kućicu i lovački dom a već 1797. godine je selo, kao prvo u Visokim Tatrama, imalo funkciju odmarališta. Polovinom 19. stoljeća je Stari Smokovec iznajmio Juraj Reiner, koji ga je učinio dostupnim širim društvenim slojevima. Primarna funkcija sela i odmarališta se temeljila na hidroterapiji mineralnom vodom.

Škola u prirodi je osmišljena sa programom upoznavanja povijesti, zemljopisa i kulture Slovačke a u cilju praktične uporabe slovačkog jezika za učenike iz Poljske i Hrvatske u ovom turnusu. U drugim turnusima je pohađaju učenici iz Mađarske, Srbije i Ukrajine, uvijek u paru iz dvaju različitih država.

Medu učenicima iz Hrvatske su u školi u prirodi sudjelovali i učenici naše škole Tomislav Plaščak, Petar Korpak, Dino Lozina, te Lucija Sara Kovačić iz OŠ Tin Ujević, koja pohađa nastavu slovačkog jezika u našoj školi.

O školi u prirodi su rekli:

Tomislav: Put nije bio baš dug.

Dino: Put je bio dug. Kada smo došli, čekali smo u holu dok ne dobijemo svoje ključeve. Kada smo dobili ključeve otišli smo do soba i tamo ostavili kofere. Nismo imali baš puno vremena da se raspakiramo, pa smo odmah otišli na večeru.

Petar: Put je bio dug i naporan. Vozili smo se nekih 8 sati. Soba je bila malo mala i tijesna, ali smo zato imali dobar pogled na Niske Tatre. Iza hotela su se nalazile Visoke Tatre, po kojima smo se išli šetati.

Tomislav: Smještaj nije bio dobar – hotel sa tri zvjezdice a nisu imali sapun u toaletu. Hrana je bila jako slatka.

Dino: Kuhinja je tamo puno drukčija od naše i treba puno vremena da se navikne na okus. Hrana je većinom slatka ili miješana slatko-slana.

Petar: Kada smo stigli, bilo je vrijeme za večeru. Hrana je bila solidna, samo je nekad bila preslatka. Obroci su im manji nego kod nas.

Sara: Put u Slovačku me se veoma dojmio. Bilo je mnogo lijepih izleta i raznih zabavnih igara, koje smo igrali. Prvi dan smo bili podijeljeni u 8 mješovitih skupina od kojih je svaka dobila drugačiju boju za prepoznavanje. Imali smo natjecanja i bodove, ali mislim, da nikome nije bilo važno pobijediti, nego se zabaviti. Imali smo i nastavu, ali ne svaki dan. Bilo mi je drago saznati neke opće informacije o zemlji u kojoj se nalazim. Na kraju smo pisali i male testiće, koji nisu bili teški. Hrana je bila dobra, ali sam par puta prespavala doručak zbog prezabavnog spavanja u sobama svojih novih prijateljica.

Dino: Svaki dan smo imali zabavni program, koji su osmislile naše voditeljice. Svatko od nas znao je svoju borbenu grupu, zaštitnu boju i poklič. Svaki dan smo igrali igre i bodovali. Naš prvi izlet bio je obilazak grada i penjanje na mali dio planine Tatre. Uz put smo brali i jeli šumske jagode. Popeli smo se na vidikovac i imali smo dobar pogled na planine i grad. Kada smo silazili, napunili smo si vodu iz izvora, koja je bila puna željeza. Na izlet u Tatre, a do tamo nije bilo lako doći, nije nam se dalo ići pješke, pa smo odlučili platiti vožnju uspinjačom. Vidjeli smo slapove Ledenog potoka i prirodu u planinama. Hodanje po planini je bilo jako naporno, ali je doživljaj nezamjenjiv. Naš zadnji izlet bio je na ledenjačko jezero Štrbske Pleso, koje se nalazi na 1346 metara nadmorske visine. Saznali smo da je duboko 26 metara a pored njega su vidljive dvije skakaonice izgrađene za Svjetsko prvenstvo u klasičnim skijaškim disciplinama 1970. godine, koje je tada posjetilo oko 140 tisuća gledatelja. Tamo smo proveli pola dana, obišli som jedan krug i dobro se zabavili.

Sara: Najviše mi se svidio izlet u Beliansku spilju, premda je bilo hladno. Tamo mi je bilo najzanimljivije zbog prekrasnih stalaktita, stalagmita i spiljskih jezera.

Dino: Kada smo imali izlet u treću najveću spilju u Slovačkoj, penjali smo se vrlo visoko i često puta smo zastajkivali, jer se nalazi na visini 890 metara nadmorske visine, ali to za nas nije bio veliki problem. Vani je bilo vrlo vruće da smo jedva dočekali ući u spilju. Kada smo ušli u spilju osjetili smo naglu promjenu temperature. U spilji je bilo vlažno i mračno, temperatura u spilji je bila 5-6 stupnjeva Celzijevih i vlažnost oko 95%, ali je sve bilo zanimljivo i čudno. Poznata dužina spilje je 3,5 kilometara a mi smo prešli 1135 metara sa visinskom razlikom od 112 metara. Spilja je bila poznata još kopačima zlata iz 1826. godine, koji su ugljevljem napisali svoja imena i datume, ali su je javnosti otkrili istraživači tek 1881. godine.

Tomislav: Spilja je predobra. Stalaktiti su ogromni.

Dino: Nakon posjeta spilji otišli smo do najvećeg dvorca po površini u Slovačkoj – Spišsky hrad. Prostire se na više od 4 hektara. Tamo smo mogli pucati iz topa i popeti se na vrh kule, što i jesmo napravili. Imali smo pogled na obližnje gradove. Pogledali smo tamnicu, spavaću sobu i ostale prostorije. Grad je 1993. godine upisan u popis svjetske baštine UNESCO.

Petar: Obišli smo stari grad, u kojemu smo se popeli na kulu i gledali okolinu, ali smo se prestrašili, kada je top opalio. Voditeljica nam je pričala, da su ovdje tvrđavu imali već Kelti a da je bio sjedište župana u srednjem vijeku. Za nas iz Hrvatske je bila zanimljiva informacija, da je u ovom gradu rođen 2. veljače 1487. godine Ivan Zapolja, hrvatsko-ugarski kralj, suparnik Ferdinandu I Habsburškom u borbi za prijestolje; sporazumom iz 1538. godine je Ferdinand priznao Zapolji kraljevsku titulu i vlast nad dijelom Ugarske a Zapolja se u korist Ferdinanda odrekao naslova kralja Slavonije i Hrvatske s Dalmacijom.

Lucija: Išli smo u razgledavanje nacionalnog parka, muzeja, Aqua cityja i ostalih zanimljivosti.

Dino: Jedan od izleta je bio u i grad Poprad. Tamo smo posjetili muzej i kasnije otišli na sladoled.

Tomislav: U muzeju Tatranskog narodnog parka vidjeli smo preparirane životinje, ali je meni bio najbolji AquaCity. Rekli su nam, da  ima 13 bazena sa termalnom vodom, koja izvire iz dubine 1300 metara sa temperaturom od 50° Celzijevih. Voda se tehnološkim procesom mora ohladiti na 30 - 35°C, da bi se u njoj moglo kupati.

Petar: Uskoro idemo kući, pa je nastao veliki nered u sobi. U hotelu su Poljaci i mi, Hrvati, pa je preko noći pravi party po hodnicima. Uživao sam.

Dino: Put u Slovačku bio je naporan, ali se isplatio i meni se svidio.

Lucija: Drago mi je što sam išla i žalim, što je tako kratko trajalo. Htjela bih ostati još malo, ili to svakako ponoviti još jednom.

Učitelj slovačkog jezika

Vlatko Miksad, prof.