Zvonko je vrlo neobičan dječak. Ima dana kada ništa ne vidi, a ima i dana kada ništa ne čuje. Te dvije stvari nikad se ne događaju istovremeno: kad ne vidi, onda čuje. Kad ne čuje, onda vidi. Nažalost, ni liječnici ne znaju kako ni zašto se to događa pa Zvonko uz pomoć svoje mame mora pronaći način kako funkcionirati u tim svojim neobičnim svakodnevicama. Njegova velika glava vrvi pticama, muhama ili pak mislima, dok njegove oči vide toliko dobro da njegov pogled može u zidu načiniti rupu.

Kao i sam Zvonko, i ova je knjiga vrlo neobična. Čita se s dvije strane, što znači da je ponekad potrebno okrenuti je naopako. S jedne strane Zvonko vidi, ali ne čuje, dok s druge strane čuje, ali ne vidi. Tim domišljatim i nadasve iznenađujućim grafičkim oblikovanjem autorice nas uvode u Zvonkov neobičan, povremeno težak, ali spoznajno izuzetno bogat svijet.

Nakon što im je knjižničarka pročitala priču, učenici su rješavali zadatke u kreativnim knjižnicama. Nakon toga zabavili smo se uz zanimljivu igru. Učenici su trebali prepoznati jedni druge koristeći samo osjetilo opipa. S povezom na očima, trebali su rukama i osjetilom dodira prepoznati prijatelja.