Kako je i kada započeo vaš planinarski put? Kada se u vama rodila ljubav prema planinarenju?

- Na žalost, dosta sam kasno počeo planinariti, tek početkom 2007. god., sa svojih 46 godina. Zapravo, prije nisam imao priliku zbog radnih i životnih obveza, a pored nogometa, kojeg sam obožavao, nisam ni znao za planinarenje.

Cijeli sam život gledao Papuk i ta naša brda uokolo i uvijek je postojala  želja prošetati šumom jer volim prirodu i tamo se dobro osjećam.

I tako sam, jednog dana, krenuo iz sela kroz polje i vinograde i dospio u šumu iznad Kaptola, no ostao sam bez snage pa sam se vratio, ali sam već sljedećeg dana dospio u samo središte Papuka, na prekrasno izletište Jankovac i oduševio se prirodom, jezerima, šumom… Otada sam odlazio na sve duže i teže šetnje upoznavajući planinu i učeći osnovne planinarenja.

S vremenom sam upoznao neke sjajne ljude uz koje se moje planinarenje pretvorilo u nešto više, postao sam član Hrvatske gorske službe spašavanja, a sada sam, bez lažne skromnosti, jedan od boljih poznavatelja Papuka i Slavonskog gorja.

Znamo da ste pohodili puno vrhova kako u Hrvatskoj, tako i izvan nje. Možete li nam nabrojiti neke od njih?

- Obišao sam cijelu Hrvatsku i posjetio puno krasnih mjesta. U Sloveniji, naravno, Triglav, kao najviši vrh.  U Bosni me oduševio Maglić, najviši bosanski vrh, na granici sa Crnom Gorom i fantastičnom prirodom i vidicima.

Hrvatska je posebna zbog vrlo različitih planinskih dijelova. Slavonsko gorje te gorja u Podravini i Zagorju nisu visoka (do 1000 m). Šumovita su za razliku od dalmatinskoga gorja gdje prevladava kamen i težak je teren.

Na Papuku su mi najdraži vrhovi Ivačka glava (913 m) i vrh Papuka (954 m) jer imaju vidik na druga brda i na našu dolinu te na sjever do Mađarske.

U prekrasnoj Istri  ističe se planina Učka (1396 m) s jednim od najljepših pogleda prema moru i otocima i u unutrašnjost poluotoka.

Velebit je planinarima najpoželjnije odredište s puno lijepih vrhova s kojih pogled puca na more i u unutrašnjost. Najviši je Vaganski vrh (1757 m), a jedan od najposjećenijih je Sveto brdo (1751 m) na koje, ako se nisi popeo, kao da i nisi  bio na Velebitu!

Bio sam i na Biokovu,  jednoj od najljepših, ali i najsurovijih planina gdje su kamen i težak teren planinarima velik izazov, ali pogled s vrhova Sveti Jure (1762 m) ili  Sveti Ilija (1642 m) su predobri. Usput, o surovosti Biokova govori podatak Gorske službe da je tamo najveći broj nepronađenih osoba koje su nestale u kamenim vrletima.

Obišao sam i vrhove naših otoka koji nisu previsoki, među njima Vidovu goru na Braču, u vrlo lijepom i surovom ambijentu!

Ističem još Gorski Kotar s puno lijepih vrhova u velikim šumskim područjima i Liku gdje su mi se jako svidjeli vrhovi Ozeblin (1657 m) i Kremen (1590 m)) s kojih se pružaju sjajni vidici na bosanska brda, Velebit i unutrašnjost.

Kako ne spomenuti Dinaru, jednu od naših najljepših planina! Vrh se zove Sinjal (1831 m) i to je najviši vrh u Hrvatskoj. Do njega vodi nekoliko prekrasnih staza, a vidik puca na sve strane.

Koji je Vaš planinarski poduhvat bio najteži i najizazovniji?

- Najteži pothvat?! Od svih ovih vrhova na koje sam se popeo, najteže trenutke sam proživio na našem Papuku usred zime, prije nekoliko godina kad je palo jako puno snijega pa ga je gore bilo i do 1,5 m snijega. Jedan dan sam krenuo na put do Jankovca kako bih proprtio stazu kojom mi obično treba 1 sat i 50 min. No, to se pretvorilo u 6 sati mučenja sa snijegom do prsa i strašno sam se izmorio, a pošto je Planinarski dom Jankovac bio zatvoren i zatrpan snijegom, morao sam se vratiti i probijati drugom stazom nazad još 6 sati, boreći se za život kroz duboki snijeg. Srećom, bio sam u dobroj kondiciji i krajnjim snagama sam se uspio izvući, inače bi to loše završilo za mene!

Koje su osnovna pravila planinarenja, a danas se stječu u planinarskoj školi, a  koja bi svaki planinar početnik trebao znati?

 - Upravo zbog ovog prethodnog, jedno od osnovnih pravila je ne ići sam u planinu ako imalo sumnjate u svoje mogućnosti.  Odjeću i opremu treba prilagoditi vremenu i uvjetima, znači zimi se dobro, slojevito obući, nositi udobnu, čvrstu obuću, nositi rezervne stvari za presvlačenje: kabanicu, svjetiljku, rukavice, kape… U planini se vrijeme brzo promijeni. Ljeti treba nositi puno tekućine jer nema svuda dostupne vode, a žeđ je najgori neprijatelj koji postoji.

S obzirom na to da je naš projekt vezan uz Papuk, kakva je to planina? Koje su najpoznatije staze i vrhovi Papuka?

- Papuk je relativno niska  gora, vrh je 954 m s oko 300 km označenih, markiranih planinarskih putova. S naše strane najbolje je polazište Velika odakle u Papuk zalazi više staza prema prekrasnim odredištima kao što su Češljakovački vis, Nevoljaš,  Ivačka glava ili sam vrh Papuka.

Koje biljne i životinjske vrste obitavaju na Papuku?

- Papuk je šumovit, s puno bukve, manje hrasta, javora i crnogorice, jele, nešto malo bora i ariša. Obiluje vodom kao rijetko koja planina kod nas.

Papuk je bogat s divljači, a prevladavaju divlje svinje i srne, ima jelena, kuna, a ima i predatora, lisica i čagljeva…

Pošto je gotovo cijeli Papuk park prirode, u njemu je puno zaštićenih biljnih i životinjskih vrsta na više lokacija, a najugroženije vrste među biljkama su: velika sasa, nježna kockavica, brojne vrste kaćuna,  božikovina i veprina. Srijemuš ili medveđi bijeli luk nije zaštićen, a ima ga na velikim površinama u šumi i to je u proljeće jedinstven prizor kakvog po drugim planinama baš i nisam viđao.

Zaštićeno je i puno vrsta ptica, divlje mačke, kune i još neke životinjice, npr. ivanjski rovaš, vrlo rijetka životinjica.

Svjedoci smo kako se šume na Papuku velikom brzinom uništavaju i krče. Također je prisutna i bolest vazdazelenog drveća, tzv. potkornjak. Što nam možete reći o tome?

- Prekomjerna sječa šuma je problem svuda u Hrvatskoj  jer narušava  ekosustav. Pticama i životinjama se uništavaju staništa i sve im se više sužava prostor za život. Također dolazi do erozije šumskog tla i šume se teško obnavljaju.

Potkornjak je jako narušio izgled papučkih šuma, nestaju velike površine crnogorice koja ionako ne zauzima puno mjesta u ovim našim, uglavnom bukovim i hrastovim šumama. Morat će se nešto poduzeti jer je stanje alarmantno loše.

Kako je izgledalo planinarstvo nekada i sada?  Pri tome mislimo na opremu i tehniku, planinarska društva, markiranje staza i dr.

- Planinarstvo nekad nije bilo ni izbliza slično današnjem. Nije bilo lako doći na neko odredište i do početka staze. Oprema za planinarenje je bila puno skromnija, tek osnovne stvari, obična odjeća i obuća. Danas izbor opreme može zadovoljiti svakoga, od obične, jeftine do skupe, vrlo kvalitetne za visoko gorje. Puno je novih putova pa se vozilima može prići odredištima za koje je nekad trebalo više dana pješačenja. Dostupnost novih tehnologija je povećala mogućnosti istraživanja nekadašnjih teško dostupnih planinskih predjela.

Planinarstvo se jako proširilo i postalo način života mnogim ljudima koji vole prirodu, sve je više ljudi u planinama.

Postoji puno planinarskih društava i u većini postoje različiti odsjeci, što bi se reklo – za svakog ponešto, za starije rekreacijsko planinarenje, za mlađe početničko planinarenje, za one željne nečeg jačeg postoje alpinistički odsjeci itd. Svako društvo si organizira djelovanje u skladu s interesima svojih članova. Zato je dobro početi planinariti u nekom društvu jer se tu najbrže nauče mnoge stvari.

Kako se markiraju, obilježavaju planinarske staze?

- O stazama i markacijama brinu članovi planinarskih društava, oni koji to vole i žele. Postoje markacistički odjeli gdje se uče pravila markiranja.

Staze se obilježavaju, markiraju internacionalnim oznakama, premda u nekim zemljama imaju svoje, drugačije, jedinstvene oznake.

Kod nas su oznake crveno-bijele, znači crveni krug s bijelom točkom u sredini ili pojasna oznaka sa vodoravnim linijama crvena-bijela-crvena. Po potrebi se dodaju strelice bijele ili crvene boje koje upućuju na skretanja i pravac prema odredištu.

Oznake, markacije, se bojom iscrtavaju na drveće, stijene, stupove ili zidove pored staze, na vidljivom razmaku, u pravcu kretanja. Na križanjima se postavljaju putokazi s natpisima mjesta i vremenima potrebnim da se do tih mjesta dođe nekim normalnim hodom.

Što ako zalutamo u divnim prostranstvima Papuka? Što trebamo učiniti i koje nas opasnosti mogu snaći?

- Ukoliko zalutamo, prvo se, ako je moguće, treba vratiti na točku, mjesto koje nam je bilo poznato prije toga.

Zalutati se može iz puno razloga: nepažnja, loše vrijeme, manjak markacije, nepoznavanje terena… Pošto u današnje vrijeme svi imaju mobitele, ako je moguće, treba pozvati centar 112 i GSS, objasniti odakle ste krenuli, prema kojem cilju i onda čekati GSS da dođe po vas, no nikako nastaviti u nepoznato jer ćete se time dovesti u još težu situaciju.

Opasnosti postoje, može to biti težak teren, strmine, loše vrijeme, grmljavina, vjetar, padanje grana sa stabala, ledena kiša, poledica, velik snijeg, gusta magla…

Što biste poručili nama mladima koji još nismo krenuli planinarskim stazama?

- Planinarenje je jedan od najzdravijih načina života! Boravak u prirodi okrepljuje i dušu i tijelo. Planinari kažu: 'Umor prolazi, zadovoljstvo ostaje!'

Upozna se puno ljudi na planinarenju, svatko si nađe neko društvo koje mu odgovara, bilo po godinama, bilo po sklonostima.

Zato bih vama mladima preporučio da se odvažite ponekad spremiti mobitele u džepove, a u ruke uzeti štapove za planinarenje, na leđa nabaciti torbu s vodom, sokom, sendvičem, rezervnim čarapama, rukavicama, majicama, nožićem…povesti koga sa sobom i prošetati nekom stazicom i puteljkom gore u šumu. Nadisat ćete se svježeg zraka i uživati u našoj krasnoj prirodi koja nam je tu, nadohvat. Osjećat ćete se bolje i bolje ćete spavati, garantiram.

 Pozdrav svima!