Osnovna škola "Vladimir Nazor" Đakovo

Povodom osvajanja srebrne medalje Hrvatske rukometne reprezentacije na Europskom rukometnom prvenstvu, objavljujemo intervju s najboljim igračem prvenstva i našim sugrađaninom - Domagojem Duvnjakom koji je napravila novinarka iz 8.b razreda Lana Stegić. Zanimljivo je da je intervju Domagoj dao upravo na putu prema Grazu gdje su se igrale početne utakmice prvenstva. U kratkom razgovoru, odgovorio je na pitanja vezana uz odrastanje u Đakovu i školovanje u našoj školi. 

Domagoj Duvnjak rođeni je Đakovčanin koji se već u najranijem djetinjstvu počeo baviti rukometom – a kako i ne bi kad mu je otac poznati đakovački rukometni trener, a rukomet su trenirale i njegova majka i sestra Iva. Već je kao četrnaestogodišnjak osvojio prvenstvo Europe u Estoniji igrajući za kadetsku reprezentaciju, a na istome je prvenstvu proglašen najboljim igračem. U to je vrijeme već igrao za RK Đakovo, a s 18 godina počinje igrati za RK Zagreb. Od tada počinje njegova, možemo slobodno reći, svjetska rukometna karijera. Prvi nastup za hrvatsku rukometnu reprezentaciju imao je na Svjetskom rukometnom prvenstvu u Njemačkoj 2007. godine na kojem je Hrvatska osvojila 5. mjesto, a već je iduće godine na Europskom prvenstvu u Norveškoj osvojio svoju prvu medalju na velikom natjecanju – srebrnu. Godine 2013. proglašen je najboljim rukometašem svijeta. Od 2014. godine igra za njemački THW Kiel. 
Osnovno školovanje proveo je upravo u učionicama i klupama u kojima i mi danas sjedimo, a nakon toga je završio Gimnaziju Antuna Gustava Matoša s time da je 4. razred završio dopisno jer se već tada preselio u Zagreb. 
Razgovor s Domagojem dogovorili smo preko nekih rodbinskih veza i odmah je pristao, ali je zbog obaveza prema svom klubu u Njemačkoj i hrvatskoj reprezentaciji teško pronalazio vrijeme kako bi stupio s nama u kontakt. Ipak, u pomalo neobičnom trenutku, dok se vozio u autobusu  prema Grazu na Europsko rukometno prvenstvo, u lov na medalju koja mu još nedostaje u kolekciji, uspio je za nas odvojiti dio svoga vremena te smo s njim obavili kratak razgovor na pomalo neuobičajen novinarski način – viberom. Porukama smo mu poslali pitanja, a on nam je također u porukama na njih odgovorio.  Ipak smo mi moderna djeca – novinari! 

Prije svega, zahvaljujemo Vam što ste pristali na ovaj razgovor s obzirom na trenutne obaveze i sve ono što Vas čeka idućih dana. Željeli bismo saznati nešto više o Vašem odrastanju i školovanju u našoj školi. 
Tko je bila Vaša prva učiteljica? 
 - Moja prva učiteljica bila je Katica Ivančić. Mogu samo reći da smo je svi jako voljeli, ona je jedna predivna osoba i stvarno mi je ostala u najljepšem sjećanju. 

Sjećate li se prvoga dana prvog razreda? Kako ste se osjećali?
 - Joj, bilo je to davno! Više se ne sjećam točno, ali znam da sam jedva čekao da krenem u školu. Imao sam novu torbu, nove stvari, znam da je to bila velika stvar za mene pa bih mogao reći da sam bio uzbuđen.

Znate li s kime ste sjedili u klupi u 1. razredu? 
 - Mislim da sam sjedio u klupi s Vinkom Grbešom. On je živio preko puta moje kuće. Uvijek smo se skupa igrali i išli zajedno u školu.

Tko Vam je bio razrednik od 5. do 8. razreda? Koji ste razred bili – a, b, c ili d? 
 - Razrednik mi je bio Marko Vuić, vjerojatno je još uvijek omiljen među učenicima. Zanimljivo je da sam i u osnovnoj i u srednjoj bio d razred! 

Svatko od nas ima predmete koji mu idu i one koji mu ne idu – neki ih imaju više, neki manje. Koji je predmet Vama bio najgori, a koji najbolji? 
 - Najgori i najteži predmet bio mi je engleski jezik. Danas mi je žao što nisam malo više grijao stolicu da ga bolje naučim jer se pokazalo da mi je trebao više nego što sam mislio, pogotovo zato što sam rano otišao iz Hrvatske. Danas radije koristim njemački jezik koji pričam bolje nego engleski. Najbolji predmet bio mi je tjelesni. Ne moram valjda obrazložiti zašto...

Jeste li ikada prepisivali pod ispitima? Smijete nam reći, završili ste školu!  
- Nije mi baš na čast, ali moram priznati da jesam. Uvijek je bilo nešto što sam mislio da nisam naučio ili da prijatelj iz klupe zna bolje.

Jeste li ikada u osnovnoj školi napravili neku nepodopštinu? Mama vas više ne može kazniti pa nam slobodno recite. 
- Možda bolje ne, haha! Ne mogu se sjetiti baš nekih nepodopština, sigurno ih je bilo više.

Znamo da ste već jako dugo u vezi s jednom našom sugrađankom. Gdje ste se upoznali? Čime Vas je osvojila? 
 - Upoznali smo se u srednjoj školi. Lucija i ja smo bili najbolji prijatelji i često smo se zajedno družili i izlazili. Ja sam oduvijek bio zaljubljen u nju. Imala je najljepši osmijeh i uvijek je bila vesela i nasmijana.

Tko Vam je bio najbolji prijatelj u osnovnoj školi? Jeste li još uvijek u kontaktu s ekipom iz razreda? 
 - Najbolji prijatelji su mi bili prijatelji iz moje ulice - Vinko Grbeša, Monika Tokić i Mladen Šalinović. S Monikom i Mladenom sam išao zajedno u razred i u srednjoj školi. Nažalost, nemam baš neki kontakt s prijateljima iz osnovne škole, ali sretnem se tu i tamo s njima u ulici kada dođem svojoj kući u Đakovu i uvijek mi bude drago vidjeti ih.

Sjećate li se kako se zvala Vaša prva simpatija? Kako su se u Vaše vrijeme osvajale djevojke?
 - Sjećam se svoje prve simpatije. Zvala se Maja. Nije tu bilo nekih osvajanja, sve je to bilo na razini sviđanja i prijateljstva, a obično su svi dečki bili zaljubljeni u jednu djevojčicu iz razreda, u onu koja je bila najpopularnija.

Koja su Vaša najdraža sjećanja vezana uz odrastanje u Đakovu i osnovnu školu?
 - Najdraža sjećanja su mi definitivno što smo mi, kao djeca, dane provodili vani, na igralištu, na ulici… s loptom, na biciklima - bilo je nečega bezbrižnog u svemu tome. Bilo je to sigurnije i jedno drugo vrijeme. Sretan sam da sam imao djetinjstvo baš u tom vremenu, jer danas su djeca većinom u kući, igraju videoigrice, playstation, više su na mobitelima i na društvenim mrežama. Imam osjećaj da su djeca danas suočena s mnogo težim problemima i izazovima odrastanja. Vjerujem da smo mi imali kvalitetnije i bezbrižnije odrastanje. Sve je bilo jednostavnije.

Uzor ste mnogim mladima, pogotovo sportašima. Što biste poručili našim mladim učenicima koji se bave ili žele baviti sportom?
 - Nemojte nikada zapostaviti školu. Učite i obrazujte se. Poštujte svoje učitelje koji jako puno truda ulažu da bi vama osigurali bolje prilike u životu. Znanje je za cijeli život i to vam nitko ne može oduzeti. Uživajte u školovanju i djetinjstvu, jer možda se to sad ne čini tako, ali vjerujte, prođe za čas i to je stvarno najljepše razdoblje u životu svakog čovjeka. Budite dobri jedni prema drugima, ne glupirajte se i ne odbacujte pojedince na temelju raznoraznih predrasuda. Budite svima prijatelj. Svakako preporučujem mladima da se bave sportom, jer osim sporta kao jednim od najboljih i najzdravijih načina provođenja slobodnog vremena, imate mogućnost proputovati svijet, upoznati brojne prijatelje i nove kulture. Nikad ne znate gdje će vas sport odvesti u životu. Nisam znao ni ja! 

Hvala Vam još jednom što ste s nama podijelili svoje uspomene i misli! 
Čestitamo Vam na svim dosadašnjim uspjesima u sportskom i privatnom životu i želimo Vam mnogo uspjeha na Europskom prvenstvu! Pratit ćemo utakmice i navijati! 
Ovim Vas putem pozivamo da nas jednom i posjetite – svima bi bilo drago – i učenicima, ali i učiteljima! 

Razgovarala: Lana Stegić, 8.b