Osnovna škola "Vladimir Nazor" Đakovo

Na povijesnoj sjednici posljednjeg staleškog zasjedanja Hrvatskoga sabora, 23. listopada 1847. u staroj zagrebačkoj zgradi na Markovu trgu, hrvatski jezik proglašen je službenim u javnoj uporabi.

Borba za afirmaciju hrvatskoga jezika u vrijeme hrvatskoga narodnoga preporoda postala je jednim od glavnih elemenata u izgradnji moderne hrvatske nacije.

Govor koji je mladi plemić Ivan Kukuljević Sakcinski 1843. održao u Saboru na hrvatskom jeziku, u kojem je predlagao da se hrvatski uvede kao diplomatski jezik umjesto latinskog, označio je punoljetnost hrvatskog jezika i društvene svijesti. To je bilo prvi put poslije mnogih stoljeća da jedan zastupnik hrvatskoga sabora govori hrvatski.

Dio Kukuljevićevog govora na zasjedanju Hrvatskog sabora, 2. svibnja 1843. godine kada je prvi put neki zastupnik u Hrvatskom saboru govorio na hrvatskom jeziku:

„Mi naš jezik čuvamo još uvek samo za družinu i za naše kmetove. U občinski život i u poslove uveli smo u onih još barbarskih vremenah, kad su na celom svetu jedini jezik latinski za izobraženi i izdelani daržali, taj jezik; u družtveni život i familiu našu uvuko se je s vremenom jezik nemački i promenio našu prirodjenu narav i način mišljenja otacah naših; u Primorju pako učinio je isto jezik talianski. Šta smo mi stigli po tom, nego to: da smo se odtudjili sami sebi, da smo se odcepili od susedne jednorodne bratje naše, i da mnogi od naroda našega niti neznaju od kojega su naroda i koji puci po rodu, po karvi, i po jeziku k nama spadaju!

Mi gledamo svaki dan, kako domovina naša sve dublje i dublje propada, kao imanje one detce, koja pod više tutorah stoje, svaki od ovih tutorah stavi si nešta u žep, svaki si nešta prisvoji, najposle neće ostati detci ništa.

Mi smo malo Latini, malo Nemci, malo Taliani malo Magjari i malo Slavjani a ukupno (iskreno govoreći) nismo baš ništa! Martvi jezik rimski, a živi magjarski, nemački i latinski –  to su naši tutori, živi nam groze, martvi darži nas za garlo, duši nas, i nemoćne nas vodi i predaje živima u ruke. Sada imamo još toliko sile u nami suprotstaviti se martvomu, za mala nećemo moći nadvladati žive, ako se čvarsto na naše noge ne stavimo, to jest, ako naš jezik u domovini neutvardimo i njega vladajućim neučinimo. "

 Čitajući upoznajemo likove,događaje i mjesta. Bili oni stvarni ili izmišljeni,netko ih je stavio na papir i ujedinio u skladnu i zanimljivu cjelinu. Sigurna sam da ste se tijekom čitanja mnogih knjiga zapitali tko je pisac tog djela i što ga je potaklo na pisanje. Također,vjerujem da biste često željeli postaviti neka pitanja autoru, a ponekad ga poželite i upoznati baš kao što kaže jedan lik:“Ono što me zaista može nokautirati,to je knjiga nad kojom,kada je pročitate,poželite da autor knjige bude vaš bliski prijatelj i da ga poželite nazvati preko telefona kad god vam padne na pamet.“

Sviđa nam se mogućnost da čitamo ono što nastaje sada,da razgovaramo s piscima koji upravo pišu,da ih možemo pitati o njihovom pisanju i razgovarati s njima o književnosti koja ih je obilježila,ali i o onoj koju sami oblikuju.

JESTE LI ZNALI…

… da je naša škola u posljednjih 25 godina ugostila brojna poznata i vrlo važna imena hrvatske književnosti za djecu i mlade! Neki od njih više nisu među nama, ali njihova će djela ostati zauvijek zabilježena.

NJIH  SMO UPOZNALI:

Enes Kišević

Jadranka Čunčić - Bandov

Ilijana Kemec

Maja Gluščević

Anto Gardaš

Miro Gavran

Zlatko Krilić

Sanja Pilić

Sunčana Škrinjarić

Matko Marušić

Adam Rajzl

Mirko Kladarić

Božica Ditrih

Ratko Zvrko

Željka Horvat – Vukelj

Jozo Vrkić

Milena Mandić

Šime Storić

Branka Primorac

Nada Mihoković – Kumrić

Nikola Pulić

Stjepan Tomaš

Zvonko Todorovski

Melita Rundek

Ruška StojanovićNikolašević