Osnovna škola "Vladimir Nazor" Neviđane

Učenici 5. i 6. razreda, 7. studenog, posjetili su benediktinski samostan Ćokovac, zajedno s vjeroučiteljicom Ivom Lilić Pekas, nastavnicom hrvatskog jezika Slađanom Vranjković, nastavnikom likovne kulture Tomicom Jadronjom i knjižničarkom Nikolinom Dolfić. 

Dan je bio sunčan i topao, kao stvoren za penjanje uz brdo, uživanje u prirodi i prekrasnom pogledu s vrha. Uspon je na jednom dijelu bio prilično strm, ali se sav trud isplatio kada smo došli do samostana.

Ispred tog kamenog zdanja okruženog šumom iz 12. stoljeće dočekao nas je o. Jozo Milanović. Poželio nam je dobrodošlicu i uveo nas unutar zidina. Ispričao nam je koja sve povijesna i kulturna dobra posjeduje samostan, čiji su zaštitnici Sv. Kuzme i Damjan.

Na Ćokovcu se naime nalazi najbrojnija zbirka natpisa urezanih u kamen hrvatskom glagoljicom. Od vrijednih umjetničkih djela tu se nalazi veliko gotičko raspelo slikano na drvu početkom XV. stoljeća. Otac Jozo objasnio nam je značenje tog gotičkog raspela. Naime osim raspetog Krista koji krvari na križu, s njegove lijeve i desne strane vidimo Djevicu Mariju i najmlađeg apostola Ivana. Iznad Kristove glave je Bog, predstavlja nebesku, vječnu sferu, a pod stopalima mu je Adamova lubanja što predstavlja zemaljsku, prolaznu sferu. Dakle Krist je predstavljen kao kralj neba i zemlje.

Osim raspela u samostanskoj crkvi nalazi se i vrijedna ikona Bogorodice. Nažalost, to su i jedini eksponati sačuvani nakon ukidanja i zatvaranja ćokovske opatije od strane francuske vlade 1808. Ćokovski samostan čekao je malo više od 150 godina da unutar njegovih zidina opet mole i rade benediktinski monasi. Prvih dana listopada 1961. Ćokovac udomljuje svoje prve monahe, a službeno je otvoren 1965. i od tada u njemu žive benediktinci. Trenutno su tamo osim o. Joze još troje benediktinaca koji žive po motu „moli i radi“. Otac Jozo objasnio nam je što to za njih znači. Potrebno je u životu imati mjeru, odrediti si vrijeme za rad, ali i za molitvu.

Previše jednog ili previše drugog nije dobro. Usporedio je to s učenicima i školom. Previše učenja, a premalo igre nije dobro kao ni previše igre, a premalo učenja. Pravu mudrost življenja pretočio je u metaforu u kojoj je svaki naš dan pjesma. Demonstrirao anm je to pjevanjem stiha jedne pjesme na više različitih načina. Svaka pjesma ima određenu melodiju, ritam, takt...Ako svojoj pjesmi oduzmemo par nota ili stihove ona neće valjati, ako joj dodamo par nota ili ubrzamo ritam, ona ponovno neće valjati. Tako je i sa svakim našim danom. Potom nas je pozvao da svi zajedno budemo jednu minutu u tišini i osluškujemo zvukove oko sebe. Čuli smo ptice, zvukove automobila u daljini, šuštanje lišća... Time nam je htio objasniti zašto benediktinci imaju vrijeme u danu kada šute. Žele osluhnuti prirodu oko sebe, ali i ono najvažnije svijet unutar sebe. Razgovor sa samim sobom, suočavanje sa samim sobom, donosi nove spoznaje i unutarnji mir. Da je samostan mjesto mira, molitve i zajedništva osjetite čim nogom zakoračite u dvorište. Otac Jozo našalio se s nama kada smo ga pitali da nam opiše jedan njegov dan. Rekao je da se njih četvorica ustaju kad god žele. Pogledali smo ga u čudu i pomislili – Pa nije valjda da spavaju do podne?! Nastavio je: Da, ustajemo se kad god tko želi, ali na molitvi moramo biti u 5 sat ujutro. Neki se ustanu u 4, neki u 4 i pol, kad tko želi. Svi smo se nasmijali.

Da je bilo vremena još bismo s njim pričali, ali je otac Jozo morao ići za svojim poslom, a mi smo se smjestili u vrt samostana i započeli sa zadatcima koje su učenici trebali napraviti u sklopu terenske nastave. Nastavnica Slađana podijelila je učenicima 6. razreda radne listiće s pitanjima vezanim uz poznavanje glagoljice. Tako su učenici učili slova, te pokušali prevoditi s glagoljice na latinicu i obratno. Za to vrijeme učenici 5. razreda s nastavnikom Tomicom crtali su olovkom i flomasterom motive koji ih okružuju.

Nakon pola sata razredi su se zamijenili u radu na zadatcima. Oko podneva zazvonilo je zvono za šutnju. Tada su se vratila i ostala trojica benediktinaca koji su do tada bili u polju i brali masline u radnim odijelima. Kada smo ih vidjeli, nismo u prvi tren shvatili da su to oni. Toplo su nam se nasmiješili, kimnuli glavom i otišli u samostan. Zvono je i nama značilo da je vrijeme za povratak. Spustili smo se natrag do autobusa, sretni i ispunjeni. Bio je to zbilja lijep izlet.