Informacije o poteškoćama liječenih alkoholičara učenicima osmih razreda prenijela je stručna suradnica Dubravka Ujčić Lukšić, koja je bila nazočna kao gost (predstavnik škole) na Godišnjoj skupštini Kluba liječenih alkoholičara Grada Buzeta,  kojom je prilikom čula vrlo mučne životne priče osoba, koje su svjedočile o podmuklom upetljavanju u ovisnost, te o mukotrpnom nastojanju izdizanja iz njezinih okova, ne bi li nanovo stvorile novi konstruktivni život. Učenicima je prenijela saznanja i dojmove o njihovoj svakodnevnoj borbi sa ovisnošću, sa vlastitim sramom, krivnjom zbog pogrešaka, sa osjećajem bezvrijednosti, sa predrasudom i nepovjerenjem društva…

Upravo iz tog uvida da liječeni alkoholičar NIJE ISTO ŠTO i alkoholičar, nego je osoba koja se trsi svim snagama, svakodnevno, boriti se sa svojom ovisnošću, znajući da borba nikad nije gotova, proistekla je inicijativa da budemo podrška tim ljudima, da usprkos svemu (i krivnji, i nemoći, i predrasudama…) ustraju u svom nastojanju stvaranja života i odnosa usmjerenih prema pozitivnim vrijednostima.

Školska psihologinja pozvala je tri učenice osmog razreda, Noemi Slivar, Vanesu Aničić i Stefani Čeh, inače literarno vrlo vješte i refleksivne učenice, da u obliku pisma nanižu nekoliko iskrenih podržavajućih misli, kojima liječene alkoholičare pozivamo da ustraju u svom stremljenju, i poručujemo da nisu sami, i nisu odbačeni od svih…, jer mi eto poštujemo njihovu borbu i nastojanje da postanu ponovno slobodni i radosni ljudi.

Djevojke su u početku oklijevale, osjećajući se malenima za tako velike teme, za tako snažne životne priče, ali su ipak krenule, svjesne da podrška ne može biti doživljena dok ne stigne do srca onih kojima je potrebna…

Kao djelatnici Škole ponosni smo na naše djevojke i zahvalni na njihovoj suradnji. Vjerujemo da će njihove poruke dotaknuti one  kojima su upućene, bar kao znak da postoji netko u blizini tko ne osuđuje, tko podržava i poziva na ustrajnost.

 Hvala curama i mnogo sreće članovima Klubova liječenih alkoholičara u njihovom stremljenju prema zdravlju, dobrobiti, blagostanju i podršci.

                                                               Stručni suradnik – psiholog:

                                                              Dubravka Ujčić Lukšić, prof.

Pisma podrške:

Pismo borcima

            Vrlo često slušam o alkoholizmu i drugim ovisnostima, ali sve što čujem samo su mišljenja o tome kako to izgleda. Često me to pogađa, jer ljudi ne mogu se razumjeti. Zapravo, nikada nisam čula priču o alkoholizmu iz ustiju nekoga tko je to proživio, zato se i ja bojim napisati ovo pismo.

            Nekako mi je glupo pisati o tome kako trebate biti hrabri ili da će sve biti u redu. Bojim se da netko ovo moje pismo krivo ne protumači, da ne izgleda kao pametovanje, jer vam samo želim prenijeti moje mišljenje.

            Uopće nije ni bitno jesam li ja sada sretna, tužna ili uplašena već kako će ovo na vas utjecati. Vi ste razlog zbog kojeg ovo pišem i ako vam time ne prenesem pouku koju sam izvukla iz ove priče pismo će izgledati jadno i uzaludno.

            Pomno pazim na svaku točku jer i jedan pogrešno napisani znak može izgledati bezobrazno i bahato, a to je zadnje što želim.

            Ono što sam ja izvukla iz cijele priče je da svatko zaslužuje drugu priliku i da se ljudi mijenjaju ako to dovoljno žele. Vjerujem da se snažno borite, da dajete sve od sebe i kad ste došli već do ovuda želim da i nastavite.

            Znam da je ovo pismo veoma nezgrapno, ali je od srca. Nadam se da nikoga nisam povrijedila i da će vas ovo pismo osnažiti i ohrabriti.

                                                                                              Noemi Slivar, 8.r.

            Dragi borci,

            pišem vam ovo pismo jer želim sve svoje misli o vašoj situaciji i onome što proživljavate staviti na papir. Ovim pismom uopće ne želim opominjati vas i vašu prošlost, već želim reći ponešto s mojeg gledišta.

            Učenica sam 8. razreda. Vjerojatno vam se čini smiješnim što ja, tako neodrasla, pokušavam vama pričati o vašoj situaciji, ali opet ponavljam da vam pričam iz srca i uz najbolju namjeru.

            Hrabri ste ljudi, borite se snažno. Vaše bojište je staza života, a cilj vam je sreća. I ne brinite jer niste u vodstvu, navijamo za vas.

            Svatko od vas individualaca ima svoju životnu stazu. Mnogo se toga dogodilo od njezinog početka: smijeh, suze, ponos, razočarenja, usponi, padovi… Gotovo svu stazu ste poznavali i vjerovali u nju. Onda se odjednom na stazi našao on, alkohol. Bezbrižno je zalutao baš na vašu stazu, zamaglio vam jasan pogled na put kojim idete dalje i jedina je prepreka koja vas koči. Mjesto na kojem se pojavio jest mjesto križanja putova svih vas pojedinaca.

Morate djelovati zajedno. Srušite taj zid i krenite dalje. Možda nije jednostavno koliko zvuči i suosjećam s vama, ali vjerujte mi da je ta misija moguća. Uz svoje žrtve i podršku drugih, uspjet ćete.

Nije samo Ahil imao slabu točku, imamo ju svi mi. Važno je da nas pogodak u nju ne ostavi na dnu, nego da se dignemo i odupremo.

Uz vas sam. Sretno!

                                                                                  Stefani Čeh, 8. razred

Svatko ima svoje probleme i doživljava ih na svoj način, no svaka se osoba nije u stanju sama nositi s tim problemima.

Osjećam strah i izrazitu zbunjenost jer stvarno želim pomoći i možda vas utješiti, ali strahujem da ću vas time samo još više povrijediti.

Ne mogu reći da shvaćam i razumijem vašu trenutnu situaciju, jer iskreno, to bi bila laž, ali možda vam mogu nekako pomoći. Još sam dijete, nije na meni da išta dokazujem ili osporavam, ali mogu vam reći ono što smatram istinom.

U životu se događaju mnoge stvari koje nisu uvijek dobre. Ponekad će vam svi konci popadati iz ruku, te se zapetljati tako da će se činiti gotovo nemogućim otpetljati ih. Istina, neki se konci nikada neće otpetljati koliko god se mi trudili, ali to je u redu! Tada samo trebamo naći način da živimo s tim malim klupkom nevolja kojega će sigurno zubi vremena pregristi i osloboditi vas.

Nisam sigurna govorim li smisleno, no ako ću biti stvarno iskrena, mnogo puta mi se dogodilo da nešto što ušima zvuči besmisleno, duši dođe kao savršena riječ utjehe.

Znam da je vaša borba iznimno teška i zbog toga sam stvarno ganuta. Istovremeno sam uplašena ogromnom upornošću koju nosite u sebi. Nisam ni slutila koliko su ljudi jaki, koliko ste vi jaki! Vi ste u mojim očima mogo više nego obični ljudi, za mene vi predstavljate borce, uporne, jake i stvarne borce. Prihvaćate svoju trenutnu situaciju, trudite se iz petnih žila da ju popravite, i to je ono što vas u mojim očima čini posebnima.

Znam da ima mnogo razloga zbog kojih ste dospjeli u ovu situaciju, možda je to bila vaša, možda tuđa greška, nebitno. Pustite ono što je bilo da počiva u prašini koju prošlost predstavlja, a kada vam je stvarno teško, otpuhnite prašinu sa tih sjećanja i pogledajte kako ste daleko dogurali. Mislim da svakim danom napredujete, bilo to sitnim, dječjim koracima ili dalekim skokovima.

Mnogo sam puta čula kako nije bitno odredište, koje želimo dostići, nego sve one pouke i lekcije koje naučimo dok hodamo tim putem. Bitno je ono „nešto“ zbog čega se put isplatio čak i ako taj određeni cilj više nije dodirljiv.

U školi povremeno pričamo o alkoholu i ovisnosti, no uvijek spominjemo samo činjenice. Nikada se ne dotičemo osoba koje od toga pate, kao ni njihovih osjećaja, zato mi je neopisivo drago da smo ovoga puta, zahvaljujući našoj psihologici, mogli barem malim dijelom, osjetiti vašu bol.

Suosjećam s vama, no bojim se da nisam u stanju osjetiti takvu bol i pritisak, te osuđivanje drugih zbog pogreške koju svatko od nas može počiniti. Mislim da mnogi ljudi ne shvaćaju vašu poziciju u svemu ovome, vjerojatno ju ne shvaćam ni ja, no savjetovat ću vas da, iako je teško, zanemarite ljude koji su skloni osuđivanju bez razumijevanja. Imate svoju grupu te vjerujem da vam ona pruža dovoljno prihvaćanja i razumijevanja da vam malo ublaži bol i patnju.

Svi smo osjetljivi kada je riječ o onome što nas izjeda i muči. Želim vam samo reći kako, bez obzira na vašu prošlost, morate nastaviti živjeti u pozitivnom svijetu kojega ćete sami izgraditi uz pomoć svojih misli. Ne govorim kako biste trebali zanemariti problem, baš naprotiv, ako zauzmete bar jedan pozitivan stav o njemu, više neće biti tako strašan.

Moje vam riječi ne trebaju biti od prevelike važnosti ako mislite da nisu vrijedne vaše pažnje; no imajte na umu da ih je pisala četrnaestogodišnjakinja sa ogromnom željom da, možda samo na trenutak, potakne vas i sve ostale da shvate kako ste iznimno vrijedni i hrabri ljudi.

                                                             Vanesa Aničić, 8. razred