Povodom Međunarodnog dana osoba s posebnim potrebama, 03. prosinca,  naša pedagoginja je u  školu pozvala  gosp. Darka Švića, čovjeka koji je  potpuno slijep, inače oca  naših učenica Janje i Zite. I on je, ne tako davno, bio učenik naše škole te se, bez oklijevanja, rado odazvao našem pozivu.

Susret s njim imao je za cilj povećanje nivoa tolerancije kod učenika, prihvaćanje različitosti,  «rušenje» stereotipa i predrasuda te razvijanje i njegovanje pozitivnog stava prema tjelesno invalidnim osobama.  Kako smo se svi željeli družiti s njim, susret je upriličem u dva turnusa. Najprije se družio s učenicima mlađih razreda  u školskoj knjižnici , a nešto kasnije u holu škole s nama starijima, učenicima viših razreda.

Prije osamnaest godina, tijekom Domovinskog rata, gospodin Darko je, prilikom razminiranja pulskog areodroma, nesretnim slučajem izgubio  vid na oba oka. Započeo je svoju životnu priču...

U jednom trenutku, oprezno hodajući po miniranom terenu, čučnuo je i stao na minu...

I, tada se dogodilo! To je bilo to! Vatra u očima...Hitno je prevezen  u pulsku bolnicu, gdje su nakon liječenja ustanovili da je potpuno slijep. No, to mu nisu rekli, već su ga odvezli u bolnicu u Zagreb, nadajući se da bi mu se tamo, možda, moglo pomoći. Bez rezultata. Tek tada mu je rečeno da je slijep zauvijek.

Kad se kako-tako oporavio, uputio se u Italiju, u Rim. Nažalost, ni talijanski liječnici nisu mogli ništa učiniti.

Bilo je veoma bolno i teško prihvatiti gorku istinu. Priznaje da su mu tih sedam dana boravka u Rimu bili najteži trenuci u životu. U tuđoj zemlji, strani jezik kojeg nije dovoljno razumio, nepoznata i nova sredina- sve je to bilo prilično teško i bolno za osobu koja je donedavna svijet gledala svojim očima.

Vratio se kući u Šviće i nastojao se prilagoditi na novu situaciju. Susret s bližnjima bio je prilično bolan. No, nije se htio predati nesretnoj sudbini. Imao je dva izbora: ili se predati i plakati nad svojom sudbinom ili prihvatiti istinu i započeti nov život, krenuti hrabro dalje.. Izabrao je nov život, nov početak. Igrom slučaja saznao je da u Zagrebu postoji škola za slijepe i rehabilitaciju. Krenuo je. Tu je spoznao da nije prepušten samom sebi i da ima mnogo onih koje je zadesila slična nesreća, da se ne treba prepustiti pesimizmu i očaju. Tu je stekao nove prijatelje i upoznao svoju zvijezdu vodilju, svoju buduću suprugu Stanku s kojom se uskoro vjenčao i osnovao prekrasnu i brojnu obitelj. Danas su gospodin Darko i njegova supruga Stanka sretni roditelji petero divne i zdrave djece.  Sretan je je što je osnovao obitelj i našao u svima mnogo ljubavi, topline, podrške  i razumijevanja.

Nijemo smo ga slušali i bili zadivljeni. Zračio je optimizmom i hrabrošću.

 Zanimalo nas je  kako provodi dan, čime se bavi. Saznali smo da živi posve normalnim životom - sluša radio, čita na Brajici, igra šah, karte, «Čovječe, ne ljuti se» i mnogo vremena provodi sa svojom djecom. Pomaže im u učenju, razgovaraju o svemu ili se,  jednostavno, igraju. Najveća mu je podrška njegova Stanka- ona je i supruga, i majka i njegovateljica.

Bili smo vidno uzbuđeni i iznenađeni onime što smo saznali od osobe koja ne vidi, a koja je  snagom volje i životnim optimizmom te jakom vjerom pobijedila mrak te pronašla svijetlo života. Njegovi prsti zamijenili su njegove oči. Njima na novi način gleda svijet oko sebe. U prednosti je  pred ljudima koji su slijepi od rođenja, jer može u mislima mnogo toga «vidjeti».

Toliko smo toga  željeli pitati gospodina Darka. Postavljali smo mu brojna pitanja na koje je rado i spretno odgovarao. Meni je najzanimljivije bilo objašnjenje kako igra šah. Bijela polja su udubljena, a crna ispupčana.

Kuća u kojoj stanuje u Švićima nije posebno prilagođena njegovim potrebama. Smatra da nije neki invalid kojemu treba posebna kuća. Naravno, moraju se svi pridržavati određenih pravila u pogledu rasporeda u prostoru. On se kreće pomoću štapa, a pomažu mu i ukućani, najčešće supruga. Nikada nije imao potebu za psom vodičem jer je, po njegovim riječima, to ujedno velika obveza koja traži i velika odricanja. 

Kad se nađe sam na nekom nepoznatom mjestu, npr. u tramvaju, zamoli nekoga da ga uputi pravim putem ili da mu pomogne pri silaženju. Zamolio nas je da slijepe osobe ne ponižavamo niti sažaljevamo,već da im priskočimo u pomoć kad im je naša  pomoć potrebna.  Na kraju je naglasio da nije važan čovjekov izgled, jer ljepota nije vječna. Mnogo je važnije «biti čovjek iznutra», biti hrabar, prihvatiti ono što ti život svakodnevno donosi i ne bježati od problema, već se suočiti s njima i tražiti rješenja.

Na kraju našeg jednosatnog druženja, uručili smo gopodinu Darku prigodan slatki paket te mu zahvalili na lijepom i korisnom druženju.

                                                                                 Kristina Ilić, VIII. razred