Pedagoginja Osnovne škole Vladimira Nazora Potpićan:

Nada Švraka, dipl.prof. pedagogije

Tel: 052/867-425

email: nada.svraka@skole.hr

Polazak u 1. razred-savjeti roditeljima. 

NEKOLIKO SAVJETA RODITELJIMA  PRI POLASKU DJETETA U 1. RAZRED

1. RODITELJI

Novi zadatak roditelja jest pomoći djetetu i olakšati mu prve školske dane. Novi učenik ima još veću potrebu za roditeljskom ljubavlju jer se po prvi put odvaja od roditelja te dolazi u sredinu koja od njega očekuje odgovornost i izvršavanje obaveza. Roditelji trebaju razumjeti da se dijete, prihvaćanjem novih obveza, sve više osamostaljuje, ali to ne znači da se i otuđuje od roditelja.

2. STRPLJENJE

Roditelji trebaju biti strpljivi. Dijete se mora naviknuti na mnogo toga: drugu djecu u razredu, učiteljicu/učitelja, školsku zgradu, put od kuće do škole. Roditelji moraju dati dovoljno vremena djetetu da se prilagodi novoj situaciji ne uspoređujući ga pri tome s ostalom djecom.

3. ZRELOST

Dob djeteta nije jedini kriterij za određivanje spremnosti i sposobnosti za izvršavanje novih obveza. Ako dijete već pomalo čita, piše i računa, ne mora značiti da je spremno za školu. Važno je da se dijete snalazi među vršnjacima, da može kontrolirati neke emocije, da je spremno odvojiti se od kuće i roditelja te da može prihvatiti i neuspjehe i sukobe s kojima će se susresti.

4. SAMOSTALNOST

Samostalnoj djeci lakše je u školi, ali i u životu općenito. Zato bi roditelji trebali poticati samostalnost u izvršavanju svakodnevnih obveza – odijevanju, obuvanju, svlačenju, izuvanju, spremanju školske torbe i sl. Usmjeriti odgoj prema osamostaljivanju ne znači prepustiti dijete samome sebi. To, naprotiv, znači da će roditelj svoje dijete shvaćati ozbiljno i cijeniti ga, da će se odviknuti od činjenice da sve uvijek zna bolje i stalno objašnjavati što i kako treba raditi.

5. KONCENTRACIJA

Što je djetetu sadržaj zanimljiviji, to će se uspješnije i dulje koncentrirati. Koncentracija se uglavnom vježba kroz rad, ali i u igri. Važno je da u takvoj igri sudjeluje što više ukućana.

6. DJETETOV RJEČNIK

Rječnik se obogaćuje čitanjem i zato nemojte prestati čitati djeci samo zato što to sada mogu i sami. Čitanjem dijete obogaćuje rječnik, ali i maštu. To je najbolji poticaj da nauči čitati i pisati

SRETNO U PRVOM RAZREDU!

PEDGOGINJA: Nada Švraka, prof.

Polazak u školu.

KAKO POMOĆI DJETETU U PISANJU ZADAĆA I UČENJU

Čest uzrok neslaganja i sukoba između roditelja i djece je upravo pisanje domaćih zadaća. Svaki se je roditelj barem jednom zapitao treba li uopće pomagati djetetu oko pisanja zadaće te zašto njegovo dijete ima tako puno ili tako malo zadaće. Djetetu kojemu je to potrebno, svakako treba pomoći u pisanju domaćih zadaća. To nikako ne znači da zadaću treba napisati umjesto njega jer će dijete to shvatiti kao vlastitu nesposobnost, a i teško će shvatiti da je to njegova obaveza koju mora redovito i kvalitetno izvršavati.

• Kod djeteta pokušajte razvijati odgovornost za izvršavanje svojih obaveza. Vi mu trebate samo pomoći, a ne ih izvršavati umjesto njega.
• Djetetu objasnite ono što mu nije jasno, ukazati mu na pogreške koje radi i potaknuti ga da ih samo ispravi.
• Ne treba neprekidno sjediti uz dijete dok piše zadaću. Važno je da dijete zna da ste mu na raspolaganju i da vam se može obratiti za pomoć, pitajući vas sve što mu nije jasno.
• Ponekad je djetetu potrebno samo pregledati zadaću kako bi bilo sigurno da je dobro izvršilo svoje obaveze. Nemojte mu se nametati u zadacima u kojima mu to nije potrebno.
• Za vrijeme učenja smanjite mogućnosti skretanja pažnje. Ugasite televizor i radio dok dijete piše zadaću ili dok uči. Djetetov stol neka bude uredan i čist. Također bi bilo dobro da dijete obavi sve druge poslove prije pisanja zadaće kako ne bi na njih mislilo.
• Dobro je dogovoriti se s djetetom na početku školske godine kada će se pisati domaća zadaća po dolasku iz škole, nakon ručka, nakon odmora, nakon igre…), kako bi kasnije izbjegli nesporazume.
• Da bi dijete kvalitetno radilo domaću zadaću ili učilo, mora se dobro osjećati i biti odmorno. Ako je dijete žalosno ili ljuto došlo iz škole, prvo popričajte s njim i pomozite mu da se oslobodi neugodnih osjećaja te onda inzistirajte da se prihvati posla. Također dopustite djetetu da se odmori jer odmoran mozak bolje i brže razumije, a umorno tijelo ometa mozak u njegovu radu.

Osim pitanja koja se roditeljima nameću u vezi pomaganja djeci pri pisanju domaćih zadaća, sigurno se pitaju i kako da djeca u učenju budu djelotvorna, a pritom se osjećaju dobro. Evo što možete pokušati:

• Kao i pri pisanju domaćih zadaća, poželjno je da djeca uvijek uče na istom mjestu. Samo sjedenje na mjestu, na kojem je dijete naviklo učiti, stvara psihološku spremnost za rad. akođer je poželjno da dijete piše domaću zadaću uvijek u isto vrijeme u danu jer mu to omogućava da ima dovoljno vremena za pisanje zadaće kao i za predviđenu igru i odmor.
• Mjesto na kojem dijete uči, a ujedno i piše zadaću, neka bude dovoljno prostrano i osvijetljeno. Na tom mjestu dijete mora moći i držati svoje knjige, pisaći pribor te ostale potrepštine za školu.

Ukoliko je djetetu prostor za učenje i pisanje domaćih zadaća uređen u prostoriji koju dijele i ostali ukućani, potrebno mu je dok uči i radi osigurati mir i tišinu. 

• Idealno bi bilo da se radni stol nalazi u sobi djeteta jer se pisanjem zadaća i učenjem na odvojenom mjestu ono počinje osamostaljivati.
• Na zid pored radnog stola možete djetetu staviti ploču na koju će dijete lijepiti razne papiriće-podsjetnike.
• Jako je važno objasniti djetetu što se točno očekuje od njega što se tiče učenja. Neka vaša očekivanja budu dovoljno visoka, ali realna s obzirom na djetetove sposobnosti.
• Korisno bi bilo i objasniti djetetu zašto je učenje važno i korisno za njega. Djeca, baš kao i odrasli, bolje i radije rade kada u tome vide smisao.
• Potaknite dijete da pita sve što mu nije jasno jer je najteže učiti bez razumijevanja. Stoga je materijal poželjno učiniti što razumljivijim i smislenijim, npr. povezati ga sa starim znanjem, smisliti neke asocijacije uz gradivo i sl.
• Važno je naučiti dijete da procijeni što je bitno kako bi moglo kratko ponoviti sažetak učinjenog materijala. Takvi sažeci su važni jer predstavljaju smisleni kostur oko kojeg se kasnije s lakoćom ''hvataju'' detalji.
• Nikada nemojte umjesto djeteta pročitati lekciju, zapisati sažetak i dati mu da nauči. Najdragocjeniji dio procesa učenja je upravo navedeni rad na razumijevanju gradiva i odvajanju bitnog od nebitnog. Ako dijete uči po vašim sažecima, učit će mehanički , gradivo će brzo zaboravljati, a kada mu učitelj postavi pitanje drugačije nego vi, neće znati odgovoriti.
• Objasnite djetetu kako je naučeno u početku potrebno dosta ponavljati kako bi se što duže zadržalo u pamćenju. Za to se mogu iskoristiti i kratki trenuci slobodnog vremena poput šetnje/vožnje do škole, čekanja autobusa itd. Također se stalno treba samoispitivati, a najviše se isplati pravilo aktivnog učenja – učenja s prepričavanjem gradiva svojim riječima. Omogućite djetetu da uči i izvan kuće i škole. Uputite ga u knjižnicu, na slobodne aktivnosti i sl.
• Pohvalite svaki djetetov uspjeh, a pogotovo trud i napredak. Važnije je da je dijete spremno uložiti napor da bi riješilo zadatak i da je napredovalo, nego kakvu je ocjenu dobilo.
• Ne zaboravite da djeca uče imitiranjem važnih ljudi, najčešće roditelja. Promatrajući vas, dijete uči što cijeniti i što raditi. Zato, ako roditelji čitaju, igraju edukativne igre, vrednuju znanje, vjerojatno će i djeca učiniti isto.

Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba

LOŠA OCJENA JE NEUGODNA STVAR, A NE TRAGEDIJA

Autor: Gordana Benat

"Mama, tata, dobio sam jedan…“ Ovo je vjerojatno rečenica koje se užasava i pribojava svaki roditelj od prvog trenutka kad njegovo dijete krene u školu.

Što učiniti kada dijete dobije lošu ocjenu u školi? Neki roditelji u takvim trenucima pribjegavaju kazni, drugi ohrabruju dijete i podržavaju ga u ispravljanju loše ocjene, a neki pak prekidaju svaku komunikaciju s djetetom dok ne ispravi ocjenu.

Za neku djecu loša ocjena predstavlja katastrofu velikih razmjera s nepopravljivim posljedicama. Dok su se drugi spremni pretvarati kao da se ništa nije dogodilo, maštajući pritom da je ocjena dobila krila i odletjela iz imenika ili da je imenik izgorio u nepovrat.
Nedvojbeno je da bez obzira na način na koji dijete prihvaća lošu ocjenu, takav  trenutak za njega predstavlja stres. 

Stres je negativna emocionalna reakcija koja se javlja kada čovjek procijeni da je suočen sa situacijom koja ga fizički ili psihološki ugrožava. Stres se povezuje s negativnim osjećajima, ali nije uvijek negativan. Stres može biti i pozitivan, npr. kada osvojimo zgoditak na lutriji ili kada se vjenčamo s voljenom osobom.
Stres je „univerzalan“ i zahvaća sve uzraste, međutim malo je roditelja svjesno da i njihova djeca doživljavaju stres. Stres kod djece može biti posljedica nepoznatih i neugodnih situacija, previsokih očekivanja roditelja, neuspjeha u školi ili problema s prijateljima.
Uloga roditelja u smanjenju stresa kod djece je, pokazati razumijevanje, pružiti podršku.

Različiti su načini na koje se djeca suočavaju sa stresom, a ovise o situaciji, o osobi, te o načinu na koji osoba opaža situaciju.
Najčešća reakcija djece na stres je ljutnja, plakanje i slične emocionalne reakcije koje, ukoliko traju kratko, ne treba sprečavati. Treba pokazati djetetu da razumijemo kako se osjeća.
Neka djeca naizgled potpuno mirno prihvaćaju lošu ocjenu i neuspjeh. To se događa kada dijete pokušavajući nešto učiniti duže vrijeme doživljava samo neuspjeh. Nakon nekog vremena dijete će zaključiti da se ne isplati truditi jer je rezultat uvijek isti.
Postoje i djeca koja izbjegavaju suočavanje s neuspjehom i bježe u svijet mašte. Njihovi roditelji obično pridaju preveliku važnost djetetovom uspjehu u školi, a zanemaruju djetetove druge kvalitete i vrijednosti.
Najuspješnija i najbolja reakcija na lošu ocjenu je učenje. Učenje je jedini način da se loša ocjena ispravi. Važno je da dijete vjeruje da se sve može naučiti ako se uloži dovoljno truda.

U trenutku kada dijete dobije lošu ocjenu situaciju treba sagledati sa svih strana pa i one pozitivne. Negativna ocjena jest nešto loše, ali nije tragedija. Ako svaku negativnu ocjenu svog djeteta budete gledali kao katastrofu vaše će dijete postati prestrašeno i trudit će se informaciju o lošoj ocjeni sakriti od vas. Pokušajte pronaći dobru stranu (teško je, ali izvedivo) u lošoj ocjeni. Ponekad je bolje dobiti jedinicu, pa poslije dobro naučiti gradivo, nego dobiti dvojku i nikad u potpunosti ne naučiti ono što je potrebno.
Dobre ocjene nisu jedini pokazatelj da je vaše dijete dobro, ono ima i drugih vrijednosti. Pomognite svom djetetu da izgradi sustav vrijednosti u kojem školski uspjeh neće biti središnja i jedina vrijednost.
Važan je način kako dijete objašnjava svoj neuspjeh. Neka djeca dobivaju loše ocjene jer ne uče dovoljno ili ne uče redovito. Radne navike su vrlo važne da bi se polučio uspjeh u školi. Stoga treba razgovarati s djetetom i objasniti mu potrebu redovitog učenja, te ga upozoriti što će se dogoditi ako nastavi s neredovitim učenjem.

Evo nekoliko praktičnih savjeta kako bolje učiti:
•    već od samog početka školovanja dijete treba učiti kako izraditi plan učenja, jer najuspješnije je učenje raspoređeno u vremenu. Mora li dijete tijekom jednog dana učiti više predmeta, dobro je početi s onim što je najteže ili manje zanimljivo.
•    djetetu treba omogućiti uvjete za učenje i pomoći mu da se nauči koncentrirati.
•    dobro je djetetu pomoći da stekne naviku aktivnog učenja na način da napravi strukturu lekcije tj. hijerarhijsku strukturu. Vrlo je korisno i pisanje bilješki nakon svakog pročitanog odjeljka. Kako bi učenje bilo ugodno iskustvo dijete treba naučiti tehniku samonagrađivanja.

Razdoblje osnovne škole je razdoblje kada se formiraju temelji ličnosti i sve što dijete u tom razdoblju doživi od izuzetne je važnosti za njegovo samopouzdanje i sliku o sebi.
Djeca dobivaju priznanja i povratne informacije od roditelja i odraslih osoba koje imaju važnu ulogu u njihovim životima.  Roditelj koji svojem djetetu upućuje pohvale i priznanja njegova rada i zalaganja razvija osjećaj samopoštovanja i produktivnosti u djeteta. Dok roditelj koji svojem djetetu upućuje kritiku i kažnjava ga izaziva kod djeteta sumnju u sebe i vlastite

IZ DJEČJEGA MEMORANDUMA RODITELJIMA

Nemojte me razmaziti. Vrlo dobro znam da ne mogu imati sve što želim.  Samo ispitujem vaše granice.

Nemojte sa mnom na silu. To me uči da se jedino silom nešto može postići. Radije ću prihvatiti vašu uputu.

Nemojte biti nedosljedni. To me zbunjuje i tjera na to da pobjegnem od svake obaveze.

Nemojte obećavati. Možda nećete moći održati obećanje pa ću izgubiti vjeru u vas.

Nemojte umjesto mene činiti stvari koje mogu činiti sam. Zbog toga se osjećam kao beba, a mogao bih vas početi doživljavati kao sluge.

Nemojte me ispravljati pred drugima. Bit ću mnogo pažljiviji ako sa mnom razgovarate tiho i nasamo.

Nemojte o mom ponašanju raspravljati u vrijeme svađe. Ne znam zašto onda slabo čujem, a i nisam sklon suradnji. U redu je da se poduzmu potrebne mjere, ali raspravu odložite za kasnije.

Nemojte mi držati prodike. Iznenadili biste se kako dobro znam što je dobro, a što loše.

Nemojte stvarati osjećaj da su moje greške zapravo grijesi. Moram naučiti griješiti, a da se ipak ne osjećam zločestim.

Nemojte zahtijevati objašnjenje za moje ponašanje. Ponekad stvarno ne znam zašto sam nešto učinio.

Nemojte zaboraviti da volim eksperimentirati. Iz toga učim pa vas molim da budete strpljivi.

Nemojte me štititi od svih posljedica. Moram učiti na svome iskustvu.

Nemojte mi govoriti da ste savršeni i nepogrješivi. S takvima je teško živjeti.

Ne brinite se zbog toga što smo malo zajedno. Važno je kako provodimo zajedničko vrijeme.

Nemojte da moja strahovanja postanu vaša tjeskoba. Tada ću se još više uplašiti. Pokažite da ste hrabri.

Nemojte zaboraviti da ne mogu odrasti bez mnogo razumijevanja i podrške; zaslužena pohvala ponekad izostane, ali prijekor nikada.

Odnosite se prema meni kao prema svojem prijatelju pa ću i ja postati vašim prijateljem. Upamtite, više učim od primjera nego od kritike.

I ne zaboravite - jako vas volim, zato volite i vi mene.

                              (Iz projekta "Health education")